U tri i pol godine tu se nije puno toga promijenilo. Mnogo je Trenta proteklo tu iza tribina, i svi imaju poneku sijedu više, i možda je ovaj ili onaj zid malo više oronuo, a na fasadi je poneka nova napuklina. Ali tamo unutra, duboko u utrobi City Grounda, tamo se zapravo ništa nije promijenilo. Svaki korak koji napravi, svaki put kada se osvrne oko sebe, svaki put kad podigne glavu i nasmije se, Anel Ahmedhodžić će se sjetiti vremena kada je istim tim hodnicima hodao prema terenu i maštao da konačno istrči na njega.
Vjerovatno je nebrojeno puta stajao tamo na kraju tunela, na samom rubu, tamo gdje se beton spaja s travom, gdje započinje fudbalski raj, i u crvenom dresu maštao kako će jednog dana konačno istrčati na teren i zaigrati u najboljoj ligi svijeta.
Tri i pol godine kasnije oko njega se nije puno toga promijenilo, ali se za Anela promijenilo baš sve.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
