Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.
***
Nemoguće je, dragi Basara, uspoređivati životnu nevolju Dejana Medakovića s nevoljom Đorđa Lebovića. Naime, Medakovićeva nevolja koliko god bila strašna, a strašno je biti protjeran iz svoga grada zato što si manjinskoga roda, može se nekako preživjeti. I ne samo da se može preživjeti, nego se s njom, tom tvojom nevoljom, lako suživljavaju i u vlastitim iskustvima prepoznaju mnogi ljudi iz naših krajeva. Ustvari, svi malo osjetljiviji, svi koje nije proždrla njihova vlastita mržnja.
Ja se lako i spremno identificiram s Dejanom Medakovićem, i to ne samo s onim njegovim bijegom iz ustaškog Zagreba, kada je po kolodvoru razgovarao na njemačkom, jer je osjećao da ga taj jezik štiti, nego se identificiram i sa svim što se nakon toga s Medakovićem događalo, s njegovim obezboženim bogotražiteljstvom, s pokušajem da se postane onakav Srbin kakvi su bili Srbi koje je zatekao u Srbiji, potom s njegovom mržnjom prema Hrvatima, s unutarnjim porivom da se nepravda kojoj si bio žrtva popravi nepravdom prema onima čiji rod kriviš za pretrpljenu nepravdu.
Zapravo je nevjerojatno koliko ja razumijem Medakovića, koliko se suosjećam s njim i kad je najgori. Prestajem ga razumjeti, osjećati, identificirati se s njim samo u formi, u lošem stilu njegovih rečenica, u općim mjestima njegovih priča.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
