Nije vaš mozak baš hard-disk

Svjetske vlade, korporacije, masoni, ljudi gušteri i iluminati smislili su koban plan za ljude: kroz vakcine će nam masovno ugraditi čipove, a onda će da ih kontrolišu i napajaju 5G signalom. Na kraju će nastupiti mračno doba totalne kontrole. Ostale su im još samo neke formalnosti.

Od filmske distopije do realnosti

Vremenska distanca od nastanka neke grane nauke i istraživanja do eksploatacije ideja baziranih na toj nauci u popularnoj kulturi uglavnom je kratka. Nekada je to radila televizija, danas internet i video-platforme, ali obrazac je jasan – što škakljivija tematika, to više prostora za komercijalizaciju ideje, jer se publika jednostavno lakše lijepi.

Interfejs mozak-računar ili BCI – Brain-Computer Interface kao pojam uveden je sedamdesetih godina od strane doktora računarskih nauka Žaka Vidala u njegovim radovima, a prodor u popularnu kulturu ostvario je već u narednoj deceniji preko filmova Brainstorm (1983) ili RoboCop (1987) pa kasnije kroz The Matrix (1999) i dalje Inception (2010), Upgrade (2018) i još gomilu ostvarenja između pobrojanih koji su bila manje ili više uspješna, te slično šarenolika i po pitanju vjerodostojnog opisivanja stvarne tehnologije.

Kao što se može iz naziva zaključiti, BCI je komunikaciona veza između mozga i računara. U trouglu između neuronauke, popularnih medija i laičke percepcije gradila se slika da će nam tehnologije riješiti misterije mozga i uma, svijesti pa čak i morala. Žanr naučne fantastike je to iskoristio i fokusirao se na najgore moguće scenarije.

U pop kulturi, mozak je predstavljen uglavnom kao medij koji se može brisati kao hard-disk, nešto u šta se lako ubacuju vještine, sjećanja ili ličnosti, te generalno nešto čime se lako upravlja spolja.

Kad se na to doda i karikaturalna skica ludog naučnika koji je socijalno dislociran, opsjednut svojom strukom, moralno hendikepiran i nesvjestan posledica, svi početni parametri za najcrnji scenario su ispunjeni – priča može da počne. U stvarnosti, mogućnosti trenutne tehnologije se često precjenjuju a problemi na koje istraživači nailaze uglavnom se potcjenjuju.

Zapravo, većina današnjih BCI sistema ne čita misli, ne dekodira složene koncepte i što je najvažnije – ne funkcioniše bez saradnje korisnika. Naši strahovi od neurotehnologije nisu proporcionalni stvarnoj tehnologiji nego kulturnom prtljagu koji vučemo iz filmova, serija i medija.