Čija je krasna zemlja Istra mila?

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović dopisuju se na sajtu Velike priče u kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Veleizdajnički moj Petroviću,

Gledao sam jučer onu kratku snimku što si mi je poslao, ono gdje voditelj na Pinku svekolikom srpstvu zabrinuto prijavljuje: “Šolakovi novinari Draža Petrović i Zoran Kesić još jednom su, usred Hrvatske, ponovo vređali sopstveni narod. Ovaj put u Rovinju.” Nema ništa gore od ovih denuncijantskih njuški. Prema njima njegujem duboki prezir i gađenje. Medijskih poslušnika Aleksandra Vučića vlastita će se djeca jednog dana stidjeti. U njihovu obranu mogao bih jedino kazati kako nisu imali mnogo izbora. Tko bi oskudno školovane ponavljače i tudume zaposlio da ih nije uzela jadna televizija Željka Mitrovića?

Pogledaj ti samo najavu ovoga voditelja. Da on elementarno vlada srpskim, znao bi da kad se kaže “još jednom”, nema potrebe dodati “ponovo”, jer to znači isto. A ni iz geografije se očito nije isticao, ako je njemu Rovinj “usred Hrvatske”. Ovaj mi je gaf možda i strašniji. Pa majku mu staru, koja je korist od onoga kineskog pametnog telefona što mu ga je Mitrović kupio, ako budala ne zna otvoriti Google Maps, da bi vidio kako Rovinj ne da nije usred, već je na samom rubu Hrvatske, nedaleko od granice s Italijom.

Putuje li on? Ima li pasoš? Treba li uopće pasoš nekome tko radi na Pinku? Vjerujem da je i netko od medijskih poslušnika Aleksandra Vučića bio koji put na Weekend Media Festivalu? Nekog je toplog miholjskog ljeta šetao uz plažu, s kolegama razgovarao u hladovini tamarisa, smijao se u ribljem restoranu s čašom zlatne malvazije u ruci, ispod oka pohotno mjereći za susjednim stolom mladu voditeljicu vremenske prognoze na TV Ajdovščina. Tko ne bi zbog takve divote “vređao sopstveni narod”?

Kad su mene pitali, bi li za tri besplatna noćenja u otmjenom rovinjskom hotelu, gdje su sobe veličine centralnog terena u Wimbledonu, samo pola sata nepatriotski kenjao po Hrvatima, ja sam prvo rezervirano kazao: “Čekajte da razmislim”, da bih smjesta zatim dodao: “Nema problema.”

U Rovinju smo, na koncu, nekako razumljivo i prirodno kritični prema svojima. Prosto nas rastuži koliko je istarski gradić bolji od mjesta iz kojih ti i ja, Dražo, dolazimo. Nismo daleko putovali, a opet, kao da smo u nekom drugom, tuđem svijetu.

Ovo zapravo i jest drugi, tuđi svijet, sve do prije osamdeset godina nije bio naš. Poznat ti je zacijelo granični spor Hrvatske i Slovenije oko jednog komadića kopna na ušću rijeke Dragonje, sedamdesetak kilometara od Rovinja. Slovenci ga zovu Piranski zaljev, Hrvati Savudrijska vala. I jedni i drugi pozivaju se na nekakvo svoje povijesno pravo na nekoliko stotina metara jadranske obale koja je sve do proljeća 1945. bila talijanska.

Pisao sam o ovome smiješnom slučaju nekoliko puta dosad. Kad su partizani na izmaku Drugog svjetskog rata napredovali kroz ovaj kraj, ni Piranski zaljev ni Savudrijsku valu nisu primijetili. Prošlo im je negdje na rubu vidnog polja. Gazili su istarski krš cokulama i gusjenicama tenkova, vukli konje natovarene municijom, sanitete s ranjenicima i čađave špahere vojnih kuhinja. U kamionskim prikolicama mučno su poskakivali na bijelim, prašnjavim cestama, znojni, zapuhani, prljavi, umorni, ušljivi, misleći samo o Trstu.