Već neko vrijeme pokušavam da napišem nešto o stvaralaštvu možda najstidljivijeg muzičara svih vremena – Nika Drejka. Kao da mi njegova introvertnost ne dopušta da pronađem ugao iz kojeg bih ga predstavio, podijelio sa svima vama. A on, takav kakav je bio tokom svog kratkog života, sebe je učinio možda i najbitnijim muzičarem za koga nikad niste čuli. Ne znam odakle da počnem jer se njegovih stotinu i devet minuta snimljene muzike sastoji od stihova posebne ljepote a da nijedan od njih uzet samostalno, ne dočarava suštinsku estetiku njegove poezije.
U tim pjesmama, sve skupa kraćim od dva sata, nećete naći gitarske bravure ili druge instrumentalne vezove koji će vam ostati u uhu zauvijek. Ipak, sve to zajedno, i tekstovi i glas i muzička pratnja, čini cijelinu oslikavajući beskrajnu važnost ovog autora. Valjda se u tome sastoji nadrealnost muzike, neuhvatljivost zbog koje možemo istu pjesmu slušati danima, možemo je slušati i sa petnaest i sa trideset osam i sa sedamdeset šest a da nam opet predstavlja jedno novo iskustvo, jedan novi pogled na život kog nismo bili svjesni nikad i koji smo zapravo dobro znali uvijek.
Prethodni tekst koji sam pisao na ovim stranicama bavio se Ozijem Ozbornom, reklo bi se, suštom suprotnošću Drejka. Tekst o njemu je napisan za jedan dan, jer o jednoj tako ekspresivnoj osobi kao što je Ozborn i nije teško naći “ugao”. Sa koje god strane da se pogleda, malo šta ih povezuje sem da su se bavili muzikom ali i to da su generacija ’48, iste one godine tokom koje je Džordž Orvel pisao svoje najpoznatije djelo i koja mu je, obrtanjem cifara, dala naslov “1984”.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se











