Odavno sam izgubio strpljenje za ljude čije vrijednosti ne dijelim. U nekim godinama čovjek treba početi ekonomizirati s vremenom, a ne ga rasipati. Nisam, međutim, uvijek bio takav, dapače. U mladosti sam rado čitao novinskog autora s čijim se tekstovima u pravilu nisam slagao, koji me redovito uzrujavao jer je bio elitist i konzervativac.
Svaki spomen bilo kojeg oblika masovne kulture njemu je bio dovoljan okidač da se raspiše o propasti civilizacije. Žanrovski filmovi, popularna glazba, stripovi, trivijalna književnost, crtići… sve to njega je ispunjavalo užasom, a mladog mene ushićenjem. Jednom je, primjerice, napisao i sljedeće: „Veliki pisac, u kojem ima tragičkog pathosa i sublimnosti može biti i humorističan, ali pisac koji je samo humorističan, tj. u kojem nema ni sublimnosti ni tragičkog pathosa, teško može biti velik.“ I, naravno, ja sam tjednima osjećao neodoljivu potrebu da ga odalamim po tintari.
A opet, ponekad bi me znao i razveseliti, kao, recimo, tekstom u kojemu se obračunavao s cijelim cehom pisaca za juvenilnu publiku, gdje je zaključio sljedeće: „Jednom riječju, kao što dijete nije još čovjek, pjesništvo za djecu nije još pjesništvo.“
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
