Odavno sam izgubio strpljenje za ljude čije vrijednosti ne dijelim. U nekim godinama čovjek treba početi ekonomizirati s vremenom, a ne ga rasipati. Nisam, međutim, uvijek bio takav, dapače. U mladosti sam rado čitao novinskog autora s čijim se tekstovima u pravilu nisam slagao, koji me redovito uzrujavao jer je bio elitist i konzervativac.
Svaki spomen bilo kojeg oblika masovne kulture njemu je bio dovoljan okidač da se raspiše o propasti civilizacije. Žanrovski filmovi, popularna glazba, stripovi, trivijalna književnost, crtići… sve to njega je ispunjavalo užasom, a mladog mene ushićenjem. Jednom je, primjerice, napisao i sljedeće: „Veliki pisac, u kojem ima tragičkog pathosa i sublimnosti može biti i humorističan, ali pisac koji je samo humorističan, tj. u kojem nema ni sublimnosti ni tragičkog pathosa, teško može biti velik.“ I, naravno, ja sam tjednima osjećao neodoljivu potrebu da ga odalamim po tintari.
A opet, ponekad bi me znao i razveseliti, kao, recimo, tekstom u kojemu se obračunavao s cijelim cehom pisaca za juvenilnu publiku, gdje je zaključio sljedeće: „Jednom riječju, kao što dijete nije još čovjek, pjesništvo za djecu nije još pjesništvo.“
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
