Psihologija Svet

Da li je Tramp lud, a Makron perverzan?

Kako nam psihoanaliza može pomoći da razumemo autoritarizam

/ Celal Gunes / AFP / Profimedia
jan 16 2026, 05:32

Podeli

Tekst je originalno objavljen u Mond diplomatika na srpskom jeziku. Janauarsko izdanje pogledajte OVDE.

Pišu Frederik Lordon & Sandra Lukber, filozof i književnica, koautori knjige Pulsion, La Découverte, Pariz, 2024.

***

Treba li imati vremena na bacanje da bi se ponovo zainteresovali za psihoanalizu? Nestala je s radara, a gotovo niko se zbog toga nije žalio. Dugo smatrana mišljenjem i praksom emancipacije, uspela je čak i u tom podvigu da postane omražena „levičarima“. Istina je da je i sama dala povoda, poput sektaških skretanja, hermetičnosti, a naročito zbog masovnog prelaženja u redove sila simboličkog poretka, na primer kao „naučno“ pokriće za La Manif pour tous (manifestacije koje su se održavale u vreme predsednikovanja socijaliste Fransoa Olanda, nakon obznanjivanja predloga zakona kojim bi se dozvoljavalo usvajanje dece od strane istopolnih partnera, prim. prev) i njen slogan „Porodica je tata i mama“.

Promena klime: psihoanalitičke kategorije se ponovo pojavljuju, diskurs radikalne levice se njima iznova ispunjava, bilo da u njima traži analitičku vrednost za razumevanje sadašnjeg trenutka, bilo da ih kritikuje, u svakom slučaju, znak je da ponovo postoje. Autorke i autori ovog teksta svakako se zbog toga neće žaliti: upravo im je to i bila namera.

Međutim, ta renesansa ne prolazi bez automatskog ponovnog naoružavanja refleksnih sumnji: „Ne treba psihologizovati.“ Preskočićemo zbrku između psihološkog i psihičkog — koje razdvaja čitav ponor — jer je „kritička“ namera sasvim jasna: pogrešili bismo ako bismo gledali samo ono što se dešava „u glavama pojedinaca (na vlasti)“. Kada bi to zaista bio slučaj, otpor bi bio sasvim opravdan. I zaista, brojni savremeni pokušaji „ponovne upotrebe“ psihoanalize potvrđuju metodološku sumnju: još od Émila Dirkema znamo da se društveno ne objašnjava individualnim faktorima. Najviše bode oči beda diskursa koji, zagledani u poremećaje kojima je pun savremeni svet, posmatraju Donalda Trampa, Havijera Mileija ili Emanuela Makrona, i kao objašnjenje nude jedino: „On je lud.“

Ili pak misle da zvuče ozbiljnije kada se na sve strane razbacuju objašnjenjima u terminima „nagona“. Tako saznajemo da, kao objašnjenje fašizma, postoje „fašistički nagoni“, i eto zašto vam je ćerka nema. Mora da je reč o nekoj novoj vrsti nagona, srodnoj „nagonu smrti“? Ili to znači da nagona ranije nije bilo, pa se odjednom vraća, u isključivo fašističkom izdanju?

Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.

Velike price