“Sad nek uzmu titulu, ako ih nije sramota”

Ne postoje nevažni trofeji, samo kukavice koje se skrivaju iza te priče, jer se prosto boje prihvatiti rizik i barem pokušati pobjeđivati. Shvatite to kako hoćete, ili kako trebate, nije ni važno, ono što jeste je da Manchester City ima još jedan pehar. Da Pep Guardiola ima još jedan pehar. A da je bez njega (opet) ostao Arsenal i njegov revolucionar Mikel Arteta.

Ali, koliko god će vam to sada zvučati kao da s vrha tornja Fudbala ponedjeljjkom skačemo sebi u usta, ovo zaista jeste najmanje vrijedan trofej.

U prilog tome ide činjenica da se mnogo više priča o tome kako će utjecati na ostatak Arsenalove sezone, kako će utjecati na pobjednički mentalitet Cityja, koliko će imati utjecaja na prvenstvo, a koliko na (Arsenalovu) borbu za ostale trofeje. Na kraju krajeva, od same činjenice da je City osvojio trofej više se priča i o tome kako će utjecati na sljedeći direktni dvoboj ova dva tima i ova dva trenera.

Jer ono što smo vidjeli na Wembleyu zaista je najmanje važno u kontekstu Liga kupa i ima mnogo veći značaj za budućnost. Ili, bolje rečeno, ono što nismo vidjeli.

A nismo vidjeli Arsenal. Od lidera prvenstva, pa i favorita u ovoj utakmici, nismo vidjeli apsolutno ništa. Isključimo li prvih petnaestak minuta, ako i toliko, Arsenal se nije ni pojavio. Prosto nisu znali šta će. Nije da su s druge strane imali City koji je pucao od želje za igrom ili za dominacijom, ali to nije ni bila poenta.