5:0

Put je bio težak, naporan, ponekad možda i ružan i prljav i većini odbojan. Ali završetak je bio tako neočekivano lijep i sladak da nam ne preostaje ništa drugo nego pokloniti se i reći, da, vi ste Paris Saint Germain i zaista jeste najbolja ekipa Evrope danas.

Ono što je još jučer djelovalo kao makijevalistička trka za svetim gralom koja kao da nikada neće doći svom kraju, preko noći je postala daleka prošlost.

Ne traje žudnja za vrhom evropskog fudbala u Parizu od dolaska Katarana, ona traje od trenutka kada je ovaj klub osnovan 1970.

Pomalo iz zavisti prema onome što Pariz smatra francuskom provincijom, pomalo iz ljubomore, a najviše iz želje da Pariz ponovo bude centar evropskog fudbala i nastao je PSG, koji je tako sam sebi stvorio pritisak. A pritisak automatski stvara frustraciju, koja raste sa svakom novom godinom, sezonom, sa svakim novim porazom i ispadanjem.

PSG je probao apsolutno sve. I trošiti nemilice, kupovati naslijepo, ulagati u dokazano najbolje na svijetu, stvarati umjetni brand i svojevrsni kult. I ništa nije davalo rezultat, jer neutralcima je samo biio odbojniji, rivalima još odvratniji, a njegovi vlastiti navijači bivali su sve umoriji, ljući i frustriraniji.

A onda su doveli Luisa Enriquea.