Najbolja trojka još od Wild Things

Sedam, šesnaest, deset, dvanaest, deset. Španija, Italija, Njemačka, Francuska i Nizozemska. Tolika je, naime, razlika na vrhu prvenstvene tabele u pet od šest najbolje rangiranih evropskih liga. Što u praksi znači da je u svim tim zemljama prvenstvo ako ne riješeno, onda ima prilično velike izgleda da joj znamo šampiona za ovu godinu. Poenta ove kratke ali poučne pričice je da nemate šta zamjeriti Fudbalu ponedjeljkom što se iz ponedjeljka u ponedjeljak najviše bavi Englezima – oni su nam, barem za sada, priuštili pristojnu trku za titulu. Iako smo, da se ne lažemo, i očekivali i najavili i nasvjetovali vas da sve pare i kuću i onog TAS-ovog Golfa dvicu iz garaže stavite na Manchester City, smatrajući da će se oni još jednom prošetati kroz park, stvari su na Otoku potpuno drugačije. I zato je sasvim normalno da smo svi malo više posvećeni Premier ligi nego što bismo inače bili. Kao što je i sasvim normalno da je priča o sudaru Liverpoola i Manchester Cityja ovog vikenda na Andfieldu brendirana kao najvažnija, najveća, najzanimljivija utakmica ove fudbalske sezone.

I, ruku na srce, nije baš da je bilo pretjerano mnogo stvari koje bi nas, barem emocionalno neutralne, pretjerano razočaralo. Dobro, bila je ta situacija s kraja utakmice, kada je Jeremy Doku u kaznenom prostoru “zakačio” Alexisa Mac Allistera, ali znate da Fudbal ponedjeljkom rezignirano odbija da piše o suđenju. Jer onda ne bismo imali o čemu pričati utorkom na Najopasnijem rezultatu. Šalu na stranu, možda će zvučati malo sapunjasto, ali nakon ovakvih utakmica stvarno je bezvezan osjećaj kada shvatite  da će se ipak pričati o suđenju, o teorijama zavjere, o manje ili više privilegovanim… Dobro, dobro, znam da vas podsjeća na jednu drugu utakmicu ovog vikenda, ali držimo se komande da se ne dotičemo domaćeg sporta.

Dakle, šta smo vidjeli na Anfieldu?