Neovisno o tome koliko pratite zbivanja uz bazene, teško da vam je mogla promaknuti vijest kako je Jadran sredinom svibnja ispisao povijest. U našem svijetu, onom sportskog novinarstva, ionako je neizbježna hiperprodukcija ispisivanja povijesti. Ali nemate prilike svaki put iz prve ruke svjedočiti istoj, onoj koju nikakvi preuveličani atributi ne mogu dovoljno oslikati. Slavilo se do sad protiv Jugaša u nekoliko navrata ove sezone, slavilo se i u finalnoj seriji uostalom, ali nijedna pobjeda, nijedna u poslijednjih 30 godina nije bila ovako slatka – Jadran je prvak Hrvatske, prvi put od domovinskog rata.
Ako kod “normalnih” ljudi i u nekim “normalnim” gradovima vrijedi ono pravilo treće sreće, kada su Split i Jadran u pitanju sve mora biti duplo teže, pa je ova sreća šesta.
Toliko puta su do sad odmjeravali snage u finalnim serijama vaterpolisti Jadrana – i osvajali važne trofeje u nekim od njih – ali nije bilo najvažnije kante. Prvi put se Jadran na krov Evrope popeo 1992., naredne godine već drugi put, 1994. i 1997. godine igrane su finalne serije, a peta prilika izborena je prošle sezone. Niti jedna od tih pet finalnih serija nije se okončala feštom u gradu pod Marjanom. Svjedočili su Splićani slavlju Juga i Mladosti iz prve ruke, titulom prvaka Hrvatske okitilo se i Primorje, pa i splitski im susjed POŠK, ali za Split to nije bilo ono pravo – Jadran je tri desetljeća ostajao kratkih rukava.
Sve do ovog svibnja kada je 25 dana neizvjesnosti na poljudskoj vaterpolskoj pozornici, uz kulisu kakvu povijesne večeri bespogovorno zaslužuju, kulminiralo i stalo u dvije brojke – 11:8. Jadran je prvak i to – a zaista vam je teško moglo promaknuti – i nije samo vaterpolo vijest.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
