Dok je kamera pratila svaki korak njegovog predstavljanja u Torinu, Igor Tudor nije mogao sakriti svoje oduševljenje, ma koliko god se trudio šeretski to potisnuti. Tako je, dok ga je službeni Juventusov automobil vozio na pressicu, poručio kako ima „lijep osjećaj“, i kako „mu je teško olako reći da dolazi kući“, jer je to „rečenica s težinom“.
„Ali takav mi je osjećaj“.
Možda je, u skladu s imidžem, želio kontrolirati prema potencijalnu euforiju – i to onu vlastitu – ali splitski je trener uvijek neuvijeno gajio želju da jednog dana dođe u Torino kao trener Juventusove prve momčadi. A i to žongliranje s pojmom doma i dubokoumno kontempliranje o istom zapravo i nije nešto baš toliko potrebno, jer – na stranu čak i sezona koju je proveo kao asistent Andrei Pirlu – u Juventusu je Tudor proveo najveći dio svoje igračke karijere i formirao se igrački, i to u onom Juventusu koji je tih devet godina koliko je u njemu bio u potpunosti napravio iskorak ka konceptu ‘superkluba’.
I dok su možda te dvojbe tek mali nastup za kameru, Juveovi navijači su – okupljeni pred hotelom uoči trenerskog mu debija protiv Genoe minulog vikenda – te dvojbe prvi pohitali otkloniti, poručivši mu da je ‘jedan od njih’.
Ta solidno ustaljena navijačka parola bi međutim njega, ironično, mogla samo dodatno gurnuti u smjeru egzistencijalnih pitanja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
