Bizarna fudbalska peta dimenzija

Postoji peta dimenzija, nepoznata čovjeku. Ogromna kao svemir i vječna kao beskraj.

To je prostor između svjetlosti i sjene, između nauke i sujevjerja.

I nalazi se između ponora ljudskih strahova i vrhunca njegova znanja.

Ovo je dimenzija mašte.

To je oblast koju nazivamo: Zona sumraka.

Ako se sjećate ovoga, žao mi je, sigurno ste prestari. Ali ako ste takvi gledali dvoboj Arsenala i Cityja, koje bismo trebali smatrati kao dva najozbiljnija konkurenta Liverpoolu za skidanje s trona, onda vam je na pamet mogao pasti glas Roda Serlinga iz kultne Zone sumraka; ovo je zaista bila nekakva čudna, neobjašnjiva, bizarna fudbalska peta dimenzija.

Jer kako drugačije objasniti ovakvog Pepa Guardiolu, protiv ovakvog Mikela Artete?

Dobro, prvo se čovjek pokušava osloniti na puku logiku. Jer mora postojati logično objašnjenje. Manchester City je u London došao umoran i to sa identičnim sastavom koji je nekidan dočekao Napoli. I došao je direktnom rivalu u borbi za vrh. Pa ako hoćete, došao je i sa nagriženim samopouzdanjem iz prošle i s početka ove sezone. I nije nenormalno da se njihov trener nakon ranog gola, kod prilično zeznutog protivnika, odlučio povući i prije svega braniti tu minimalnu prednost gotovo čitavu utakmicu.

Guardiola je još poslije objasnio da to nije ništa neobično, da se i ranije odlučivao – doduše u manjoj mjeri – oslanjati na kontranapade. I da ga je do neke mjere protivnik natjerao da odigra ovako. I da je imao problema sa povredama. I da je, opet logika, pragmatičnost značila posvećenost osvajanju bodova. I da, sve to zvuči normalno. Ali ovo je Pep Guardiola.

U 601 kompetetivnoj utakmici koju je vodio s klupe Katalonac nikada nije imao tako mali postotak posjeda (32.8) kao ove nedjelje. Nikada ranije nije protivniku prepustio toliko kontrole lopte, i otud toliki šok za sve. Na kraju je još izmjenama povukao Fodena i Haalanda, dodao dodatnu snagu defanzivi, i što je možda i najbizarnije – nije izdržao.