Nedavno mi je prijatelj rekao da je zaljubljen u istinu. Ispričao mi je kako je u njegovoj porodici postojalo nepisano pravilo – ništa se ne krije, ništa se ne ulepšava, istina se ceni više od svega. Njegove reči su me zaintrigirale i navele da se zapitam: koliko mi zapravo izbegavamo istinu, čak i kada mislimo da smo iskreni?
„Biti potpuno iskren prema samome sebi dobra je vežba“, rekao je Frojd. Ova rečenica mi se često vraća – u mom terapeutsko-edukativnom radu, ali i u ličnoj introspekciji. Koliko smo spremni da pogledamo u sopstvene misli, uverenja, osećanja i postupke bez filtera? Koliko iskreni ostajemo kada sebi govorimo priče o tome ko smo, šta želimo i zašto se ponašamo na određeni način?
Samorefleksija je moćan, ali i izazovan proces. Kada zastanemo i oslušnemo sopstvene unutrašnje narative, često otkrivamo da smo poverovali u zablude: da nismo dovoljno dobri, da nismo sposobni, da je kasno, da moramo biti nešto drugo da bismo zaslužili ljubav, poštovanje, uspeh.
Ipak, ako je iskrenost prema sebi toliko važna, zašto nam tako često izmiče? Odgovor se krije u odbrambenim mehanizmima našeg uma, onim malim trikovima kojima pokušavamo da ublažimo bol ili nelagodu.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se










