Nedavno sam nakon više od trideset godina gledao film “Valter brani Sarajevo”, a pucnjava na mom kompjuteru privukla je pažnju devetogodišnjaka pa je sjeo pored mene da vidi što ja to gledam. Bili su mu zanimljivi akcijski prizori pa sam mu morao prepričati o čemu se u filmu radi. Nije to bio lak zadatak, jer priča o lažnom i pravom Valteru je prilično zavijena, ali nekako sam mu uspio objasniti osnovni zaplet, kontekst Drugog svjetskog rata i sarajevskog tajnog otpora pa smo zajedno odgledali drugu polovicu filma.
Zbog ne tako davne posjete Berlinu i Amsterdamu, prije svega posjete Memorijalu Holokausta i Muzeju Ane Frank, devetogodišnjak je brzo pohvatao konce priče i nije mu trebalo objašnjavati tko su u toj sarajevskoj zbrci naši.
I tako smo se prilično dobro zabavljali gledajući kako Valter, Zis i Suri kradu njemački vlak pun goriva i kako u maniri Jamesa Bonda lepršavom lakoćom poubijaju sve njemačke vojnike na njemu. Nije to daleko od crtanog filma, pomislio sam gledajući devetogodišnjaka kako otvorenih usta gleda partizanski film, a onda su trojica odvažnih junaka otkačila lokomotivu od preostatka vlaka pa je nedugo zatim pustila da se niz padinu sjuri prema vagonima i prilikom sudara prouzrokuje golemu eksploziju.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se