Vjerujem da ste svi upoznati sa poznatim Čerčilovim citatom o demokratiji. Onom u kom kaže da je “demokratija najgora forma vladavine ako izuzmemo sve druge koje smo do sad probali”. U svakoj prilici u kojoj se nudi kritika demokratije kao vrste državnog uređenja pojavi se makar jedan “pametnjaković” koji će citirati čuvenog ćelavca. Lako je Čerčila nazvati “čuvenim ćelavcem” jer nekako, poslednjih decenija, nema nijednog svjetskog lidera da je stvarno i potpuno ćelav.
Čak ni Putin, na koga biste prvo pomislili kao “ćelavca”, nema skroz obrijanu glavu, preciznije bi bilo da ga nazovemo proćelavim. Izuzev dvojice-trojice afričkih lidera nemamo niti istaknutog predsjednika, premijera, kralja, štagod, koga bismo nazvali ćelavim. Društvo “imidža”, “PR-a”, brendiranja je dovelo do toga da je u politici važnije kakvu frizuru imate, da vam je kosa bujna, nego da se za nešto istinski zalažete. Briljantin važniji od zakona, a istanbulske klinike za transplantaciju od zgrade Ujedinjenih nacija.
Vratimo se Čerčilu. Njegova izjava želi, između ostalog, da nam kaže kako glasači nerijetko donose loše odluke. Oni ne umiju da biraju za sebe (a kamoli za druge) pa su opet, takvi kakvi su, bolji od svake druge alternative. No, čini se da je sve manje onih koji vjeruju čuvenom Vinstonu. Takav sentiment je dobio na snazi nakon 2016. godine čuvene po prvoj Trampovoj pobjedi i “Brexitu”.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se