Bili su to dani kad je postajalo jasno da se komunizam do kraja potrošio. Pad Berlinskog zida, dolazak višestranačkih, demokratskih izbora u zemlje na istoku Europe, “wind of change” puhao je na prijelazu osamdesetih u devedesete svom silinom i na svim stranama.
U Jugoslaviji je promjena, kako to na Balkanu često biva, dolazila i uz vonj baruta u zraku. Odjednom nabujale političke scene u svim republikama tad još zajedničke države, u prvi plan su stavljale bremenita nacionalna pitanja i povijesne frustracije. Političke polemike odvijale su se na oštrici žileta, a na terenu je, zapravo, počinjala priprema za one bitke koje “nisu isključene”, kako je to najavio Slobodan Milošević čuvenim govorom na Gazimestanu.
I u kampanji za prve hrvatske moderne višestranačke izbore sve je prštalo od strasti. Dolazak novog društvenog sustava ovdje je najavljivao i dolazak samostalne države, a od povijesnih referenci i svečanih deklamacija nadimala se domoljubna grud, uz pripadajuću količinu jedva prikrivene netolerancije prema ovim ili onim neistomišljenicima.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Već imate nalog? Ulogujte se
