U nakaradnoj i politički vjetrovitoj istoriji Balkana malo kad se sudbina ljudi, pa i balkanskih zemalja, rješavala u institucijama. Svi prelomni trenuci poprimali su istorijski karakter daleko od institucionalnih okvira – ili na velikim međunarodnim konferencijama ili na tajnim susretima stranih moćnika u prijestonicama koje su u različitim periodima upravljale balkanskim zemljama, svojim provincijama u pozadini, a u posljednje vrijeme često i na privatnim sjedeljkama lokalnih političkih funkcionera, koji su sebi dali za pravo da u ime naroda, legitimnosti, istorijskog i prirodnog prava ili nečega drugog, zvučnog a praznog, rješavaju sudbinu miliona ljudi.
Kad su zemlje nekadašnje Jugoslavije iz realsocijalizma, koji se munjevito urušavao kao prevaziđeni a neostvareni svjetski politički model, zagazile ravno u neku vrstu ovovremenog feudalizma, umjesto u institucijama, predstavnici nekadašnjih jugoslavenskih republika okupljali su se u raznim rezidencijama, od Brda kod Kranja do Karađorđeva.
U samo predvečerje krvavog raspada, koji će stotine hiljada nesretnih stanovnika koštati života, a milione svega što su sticali u životu šaljući ih na mučan izbjeglički put, politička sudbina raspadajuće zemlje bila je, bar naizgled, koncentrisana u rukama nekolicine političkih predstavnika, koji su o njoj odlučivali daleko od očiju javnosti, daleko od institucija i daleko od ljudi čije su sudbine rješavali, gledajući ih kao puke brojeve, čak bezvrednije od statističkih podataka.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
