U nakaradnoj i politički vjetrovitoj istoriji Balkana malo kad se sudbina ljudi, pa i balkanskih zemalja, rješavala u institucijama. Svi prelomni trenuci poprimali su istorijski karakter daleko od institucionalnih okvira – ili na velikim međunarodnim konferencijama ili na tajnim susretima stranih moćnika u prijestonicama koje su u različitim periodima upravljale balkanskim zemljama, svojim provincijama u pozadini, a u posljednje vrijeme često i na privatnim sjedeljkama lokalnih političkih funkcionera, koji su sebi dali za pravo da u ime naroda, legitimnosti, istorijskog i prirodnog prava ili nečega drugog, zvučnog a praznog, rješavaju sudbinu miliona ljudi.
Kad su zemlje nekadašnje Jugoslavije iz realsocijalizma, koji se munjevito urušavao kao prevaziđeni a neostvareni svjetski politički model, zagazile ravno u neku vrstu ovovremenog feudalizma, umjesto u institucijama, predstavnici nekadašnjih jugoslavenskih republika okupljali su se u raznim rezidencijama, od Brda kod Kranja do Karađorđeva.
U samo predvečerje krvavog raspada, koji će stotine hiljada nesretnih stanovnika koštati života, a milione svega što su sticali u životu šaljući ih na mučan izbjeglički put, politička sudbina raspadajuće zemlje bila je, bar naizgled, koncentrisana u rukama nekolicine političkih predstavnika, koji su o njoj odlučivali daleko od očiju javnosti, daleko od institucija i daleko od ljudi čije su sudbine rješavali, gledajući ih kao puke brojeve, čak bezvrednije od statističkih podataka.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
