Nemoguće je odoljeti osluškivanju razgovora susjednog stola ako ga već razaznajete. Napor pristojnosti krhki je štit pred ljudskom slabošću za tuđim pričama. Zamagljeni prozori bosanske mehane na Baščaršiji odaju uzavrele lonce mirisnih bamija i dolmi.
U nedostatku veće senzacije lako sam se predala razgovoru dvojice vremešnih i pomalo gluhih penzionera za susjednim stolom. Skupa odijela ali iz prošlog vijeka odaju gospodu, da nije ramena skupljenih u jad i odustajanje.
“Bio sam na dženazi Munibu. Daleko to njegovo mjesto, umorih se”, veli jedan.
Malo se šuti a drugi doda: “Biće da je umro.”
“Pa dobro, i mi ćemo”, dodaje drugi.
“Jašta, nego umro ali zamisli ti ove naše zemlje. Na tom Sjeverinu… negdje među Bosnom, Srbijom i Crnom Gorom, a gdje ukopaše Muniba, pomakneš metar lijevo – eto te u Bosni, korak desno i već ti je Vučić predsjednik”, brk mu se otima u smješak.
Prijatelj skide naočale pa se zagleda.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
