Monsinjor Franjo Komarica rođen je 3. februara 1946. Biskupi se zahvaljuju papi na službi kada navrše 75 godina života (kanonska dob za umirovljenje), što se Komarici dogodilo 3. februara 2021. (kada se Papi i zahvalio na službi). Ali je očito papa Franjo smatrao da ne treba žuriti s imenovanjem nasljednika: bio je itekako zadovoljan i zahvalan biskupu Franji pa je Apostolska nuncijatura u Bosni i Hercegovini javila da je Papa prihvatio odreknuće od službe banjolučkog biskupa tek 8. decembra 2023., na svetkovinu Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije (u isto vrijeme vijest o imenovanju objavio je Tiskovni ured Svete Stolice). Od tada je Komarica nastavio upravljati biskupijom, kao umirovljeni biskup, a potpuni odlazak iz aktivnih funkcija (još prije desetak dana je potpisivao važne dokumente o kojima ćemo kasnije nešto napisati) dogodio se u subotu 2. marta kada je u Banjoj Luci zaređen njegov nasljednik, mons. Željko Majić, donedavni generalni vikar i ravnatelj Caritasa Mostarsko-duvanjske biskupije.
Moj se duhovni život nekako može uokviriti između dviju pojava na crkvenoj mapi (ex)Jugoslavije: između mog susreta s Franjom Komaricom u Rijeci nedugo nakon što sam stigao iz Argentine, 1989. i prijateljstvo s patrijarhom Porfirijem koje se intenziviralo nakon što je došao u Zagreb 2014. za mitropolita. Ta dva čovjeka, ne naravno samo ta dva, ali svakako ta dva, prije svih drugih u crkvenim hijerarhijama, predstavljaju ono što bih ja optimalno nazvao ”oglednim pastirima”. Danas pišem o biskupu Franji.
Malo tu govorim i pro domo sua jer su moja baka Roza Ćosić i moj djed Jakov Pilsel iz Banjolučke biskupije: Prnjavor (djed Jakov) i Mrkonjić Grad (Varcar Vakuf, kazat će Ivan Lovrenović) odnosno bakino selo Majdan pored Mrkonjića. Brak su sklopili i prvu djecu dobili u Prnjavoru, gdje su se i upoznali.
Elem, Franjo, dok sam živ, nadam se, pamtit ću što je proživio, njegove suze i muke.
Franjo Komarica je prvi hrvatski biskup koji je s ljubavlju obratio pažnju na mene. On tek imenovan (15. maja 1989.), ja tek pristigao iz Argentine (tih dana maja 1989.), koračali smo jedan do drugog trsatskim stepenicama put Gospina oltara i mise njoj u čast, on u reverendi, ja u franjevačkom habitu tog vrućeg ljeta.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate ili probajte besplatno mesec dana.
Već imate nalog? Ulogujte se
