U zahodu sarajevskog Doma mladih

Miljenko Jergović i Svetislav Basara svakog petka samo na Velikim pričama u rubrici “Nikad bolje”.  

***

oko Božića po gregorijanskom kalendaru

Ono u što ja, dragi Basara, nikako ne vjerujem jest da u našim društvima, ni u Hrvata ni u Srba, postoji ikakav čvrsti stav o bilo kome i bilo čemu. Pa tako nije postojao ni čvrsti stav beogradske čaršije o Kovaču. Moglo se o njemu preko noći promijeniti mišljenje, da je on to htio. I to, da banaliziram do krajnjih granica, na isti način na koji se u neka doba promijenilo mišljenje o – Karleuši. Sumnjam da pratiš zbivanja oko te gospođe, ali ona je u neka doba, i ne tako davno, bila na strani LGBT čeljadi i slobodnomislećih izdajnika nacionalne stvari, e da bi nakon toga, bez vidnog razloga, presvrnula u neobično rječitu, da ne kažem lajavu, ikonu vladajućeg režima.

U Hrvatskoj, pak, situacija je za nijansu tvrđa, jer ovdje Crkva određuje hoće li netko dobiti oprost javno počinjenih grijeha iz svih oblasti, pa tako i antifašizma, antituđmanizma, antinacionalizma, antiustaštva… ili svega što predstavlja smrtni grijeh iz perspektive Crkve u Hrvata. Istina, Crkva ne škrtari na odrješenjima, ali ipak treba proći kroz tu provjeru i pokraj tog komesarijata, što čini svojevrsno iskušenje samopoštovanju svakog grešnika. Zanimljiv je, međutim, fenomen da posljednjih godina brojni korifeji antituđmanovskog i antifašističkog zbora iz devedesetih godina prošlog i s početka ovog stoljeća doživljavaju obraćenja u velike tuđmanovce, ljubitelje ustaških teorija i praksi, i vrlo aktivne i živahne progonitelje onih koji to nisu. Recimo, čuveni predsjednik PEN-a iz onog doba, daleko najbolji i najdarovitiji povjesničar hrvatske književnosti u proteklih pola stoljeća, jedan od vođa protutuđmanovske građanske opozicije i pokretač brojnih intelektualno-književnih inicijativa, obratio se do grotesknih razmjera.

Potom, umna i vrlo lucidna politologinja, profesorica marksizma u osamdesetima i članica idejnih komisija hrvatskoga centralnog komiteta, autorica najlucidnijih tekstova o Tuđmanovoj diktaturi, te o svim aspektima političkih prilika u Bosni i Hercegovini od početka devedesetih, obratila se po odlasku u mirovinu u gnjevnu progoniteljicu svih onih koji su prema njezinom ondašnjem djelu pokazivali divljenje i simpatije. Zatim, liberalni gradonačelnik jednoga hrvatskog grada pod srpskim minama i granatama u jesen 1991, danas je, u osmom desetljeću života, aktivni hrvatski diplomat, radikalni neprijatelj samoga sebe iz tog doba i sviju koji su se početkom devedesetih našli na njegovoj strani, a u glasilima zemlje u kojoj je ambasador piše i objavljuje članke protiv hrvatske antinacionalističke opozicije…