This article is available in English
***
Nisam zagovornik iznuđene zahvalnosti. Zahvalnost se ne može nametnuti, i nikada je ne treba očekivati, niti zahtevati. Prava zahvalnost dolazi iznutra – treba je doživeti i duboko osetiti da bi imala značenje. Kada je zahvalnost isforsirana, ona gubi svoju autentičnost i postaje prazan gest, što može dovesti do osećanja ogorčenosti umesto istinskog uvažavanja.
Dok razmišljam o stvarima za koje bi trebalo da budemo zahvalni (uobičajena praksa u psihologiji), shvatam da često previđamo iskustva koja nisu bila posebno „lepa“ ili „prijatna“. Takopropuštamo bogatstvo koje život, u svoj svojoj složenosti, nudi.
Šta hoću time da kažem? Mogu li da dam primere? Drago mi je što ste pitali.
Evo tri stvari na kojima sam duboko zahvalna, a koje verovatno nećete naći u dnevnicima zahvalnosti većine ljudi:
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se