Viktor Peljevin je u jednom eseju napisao kako ponekad uobičajene stvari vidimo drugačije iako se one uopšte nisu promijenile. Palo mi je to upravo juče na pamet, kada sam shvatio da volim ljeto. Stajao sam nedaleko od autobuskog stajališta i tražio skromni hlad u koji bih se sklonio.
Pogledao sam oko sebe: ulica kojom jure automobili, nekoliko kuća i bistro nebo iznad njih. Pasarela koja povezuje dvije obale između kojih prolazi cesta. Ne znam koliko puta sam na istom tom mjestu stajao i posmatrao isti prizor. Sada mi je izgledalo kao da sve vidim prvi put; povezao sam to sa ljetom i jarkim bojama koje su razbijale sjenke.
Tokom ljetnih sijesta sve djeluje usporeno i kao da se odvija na prejako osvjetljenom ekranu. U tome postoji zanosna ljepota koju još ponekad mogu osjetiti i čini mi se da bih je satima mogao posmatrati nepomičan. A taj osjećaj vezan je isključivo za djetinjstvo, ta sposobnost da stvari vidimo prvi put.
Kada odrastemo, sve gledamo drugim očima, čak i kad je novo. Nema u našem pogledu one nevine čežnje za ljepotom. Zato se u ovim godinama taj osjećaj vrati kao nostalgija koja poput filtera oboji čitav horizont. I ja sam istovremeno i ovdje i tamo; kao da se u jednom trenutku spoje svi prošli, nalik ovom ili isti kao i on.
Opet sam dijete, a u tijelu odraslog čovjeka. A tokom ljeta je to izraženo i prati me na svakom koraku.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se
