Zašto je Tirke zaboravljen u Beogradu?

Prije neku večer, čekajući početak književne soareje na kojoj su Ante Tomić i Draža Petrović promovirali svoju epistolarnu uspješnicu “Jesi li video ovo”, u Srećnoj galeriji beogradskog Studentskog kulturnog centra razgledao sam izložbu u čast devedesete godišnjice od pojave stripa kao nove pripovjedne forme na stranicama dnevnog lista “Politika”.

“Najnovije čudo našeg vremena”, dražio je čitatelje naslov objavljen dvadesetog listopada 1934. u vrhu dvanaeste stranice, pod kojim je pisalo “Roman koji se čita po dva minuta dnevno” i još “Manje se čita, a više se gleda; imate bioskop kod svoje kuće”. Već sutra, samo jedanaest dana od ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, izašla je prva tabla nastupne epizode stripa “Tajni agent X-9” scenariste Dashiella Hammetta i crtača Alexa Raymonda.

Činjenica da jedna galerija prigodnim postavom komemorira taj slavni događaj, silno me je razveselila. Razgledao sam izložbu, ali kao da i nisam, jer se tu nije imalo bogzna što vidjeti. Skromna, mršava i neambiciozna, amaterska u ideji i izvedbi, bez jasna koncepta, ali i izložaka koje bi zanesenjak pripovijedanja u sličicama poželio ukrasti i odnijeti doma, ova mi je izložba samo ponudila novi razlog da neutješno zdvajam zbog činjenice kako među nama više nema genijalaca kalibra jednog Žike Bogdanovića, glavnog urednika “Pegaza”, kultnog časopisa za povijest i teoriju stripa. Ili Ranka Munitića, velikog teoretičara i kritičara, Trogiranina rođenjem, Zagrepčanina obrazovanjem, a Beograđanina karijernim i životnim izborom. Ili Bogdana Tirnanića koji je napisao vjerojatno najbolji tekst o “Tajnom agentu X-9” na našim jezicima. Mogu samo nagađati kakvu bi spektakularnu izložbu ili knjigu njih trojica priredili da su poživjeli do ovih dana. Osobito Tirnanić čiji davni esej “Romantični život jednog tajnog agenta” već desetljećima najsrdačnije preporučam svima koji bi htjeli razumjeti što strip uistinu jest i po čemu se razlikuje od ostalih umjetnosti pripovijedanja.

Dashiell Hammett, scenarist “Tajnog agenta X-9”, bio je veliki inovator detektivskog žanra, utemeljitelj hard-boiled škole krimića. Njegov junak Sam Spade, koji se prvi put pojavio u romanu “Malteški sokol”, nije intelektualno superioran svim ostalim ljudima, niti se istragama bavi iz obijesti, tek toliko da bi prekratio dokolicu.

On je slabo plaćeno privatno njuškalo zaljubljive prirode, u isti mah ciničan i melankoličan, nepotkupljiv i samosažaljiv, čvrst i lomljiv, bistar i naivan, osuđen na društvenu marginu. I on i mi koji pratimo njegove pustolovine vrlo dobro znamo kako činom razrješenja nekog slučaja svijet neće postati bolje mjesto, zlo će samo nakratko uzmaknuti, jer je društvo ogrezlo u dubokome moralnom glibu koji je prožeo sve njegove pore.

Drugi, pak, Hammettov „sin”, Tajni agent X-9, bezgrešni je pravednik i nepobjedivi heroj, čeljade bez moralnih dvojbi, čija je profesionalna biografija – privatnu ionako nema, jer je imun na sve sentimentalne izazove – ravna crta. Pa kako je i zašto onda isti autor uspio izmaštati dva tako neusporediva karaktera, jednog koji je kompleksan, proturječan i slojevit, i drugog koji je plakatan i plošan?

Da biste dobili odgovor na ovo pitanje i usput razumjeli suštinsku razliku između književnosti i klasičnog narativnog stripa, najtoplije vam preporučam da pročitate Tirnanićev esej izvorno objavljen 1975. godine u časopisu “Pegaz”, a potom pretisnut u knjizi “Ogled o Baji Patku”.

Moj dragi prijatelj Teofil Pančić jednom je prilikom javno priznao da je tu knjigu odmah po njezinom dolasku na police maznuo u knjižari na zagrebačkom Cvjetnom trgu, jer je s mršavim studentskim standardom sebi nije mogao priuštiti. Nisam ni ja, samo što sam, baš kao u onoj pjesmi grupe BR549, bio “too lazy to work, too nervous to steel”, pa sam se morao odreći nekoliko obroka da bih je kupio. Srećom, u to davno doba, potkraj osamdesetih, to mi nije bio naročiti problem; danas mi se plače od same pomisli da bih morao preskočiti koji ručak ili večeru. Zbog knjige Bogdana Tirnanića Teo se odao kriminalu, a ja sam gladovao, toliko nam je taj čovjek bio važan.

Sram me je reći kad sam objavio prvi tekst u novinama, Josip Broz Tito bio je tada još uvijek vrlo mladi pokojnik. Nikada nisam želio postati ratni izvjestitelj iz egzotičnih zemalja, dopisnik iz velikih svjetskih metropola ili novinar koji razotkriva bombastične afere.

Frigalo se meni za Woodwarda i Bernsteina, htio sam biti kao Veselko Tenžera, Igor Mandić i Bogdan Tirnanić. A ovaj treći bio mi je možda i prvi pick. Veselko je pisao o knjigama i likovnoj umjetnosti, Igor o knjigama i klasičnoj muzici, a Bogdan o filmu i stripu. Iako nikada nisu pripadali akademskom svijetu sveučilišnih katedri i simpozija, prva su se dvojica pretežno bavila kreativnim nišama koje su uživale nesumnjivi društveni ugled, a njihov beogradski kolega izražajnim formama na koje je okoštali kulturni establishment toga doba s prezirom frktao.

Okej, imali smo i mi u Zagrebu odličnih pisaca o filmu, dapače, cijelu generaciju darovitih publicista okupljenih oko časopisa “Film”, ali Tirnanićevi tekstovi nudili su i jednu nezanemarivu dodatnu vrijednost. On ih je pisao nepretenciozno, šeretski relaksirano, bez potrebe da ikome docira i da ikoga uvjerava u vlastitu pamet i znanje, iako je bilo jasno kako iza svakog njegovog retka stoji posramljujuća erudicija. I kad se bavio zakučastim estetskim fenomenima, Tirnanić nije bio namrgođeni profesor, nego opušteni zabavljač koji je ustrajno pronosio uvjerenje kako u umjetnosti valja prije svega uživati i kako se uživanja ne smijemo stidjeti.

Godine 1996. dao je intervju koji sam ja zbog hm… šumova na vezi između Srba i Hrvata pročitao sa zadrškom od otprilike dva desetljeća. U njemu je ovako naznačio svoj spisateljski i ljudski credo: “Tačna je vaša definicija da se banalnošću borim protiv gluposti. Glupost je uvek bila velika, a banalnost mala, i samo se sa malim stvarima treba boriti protiv gluposti koja nas vodi u katastrofu. Znači, želim da afirmišem filmsku malodramu, dokažem prednosti pasulja sa rebrima, istaknem značaj utakmice Zvezda–Partizan… u odnosu na velike ciljeve ‘nebeskog naroda’, teorije zavere, svetskog poretka itd. Afirmisati, konačno, ljudsku potrebu da se u bioskopu i pozorištu plače i smeje, a ne da se tamo traži smisao sveta i egzistencije. Afirmisati radost življenja, ma koliko kičerska ona bila, u odnosu na velike ciljeve umiranja za istorijsku pravdu, na Kosovski mit, mit o Nibelunzima, o Evropi, o Americi…”

Nama koji smo ga – udbaškim jezikom kazano – u stopu pratili od kraja sedamdesetih pa sve do početka hm… šumova na vezi, nije, naravno, trebao to govoriti. Mi smo to odavno shvatili, pa onda i prihvatili, šireći u granicama svojih mogućnosti isto uvjerenje da u filmovima, stripovima, knjigama, kazališnim predstavama i svim drugim plodovima mašte treba i prostodušno uživati, a ne samo nad njima mozgati.

Izložba u Srećnoj galeriji nije me, dakle, usrećila, nego samo rastužila, jer sam tko zna koji put po redu postao svjestan bolne činjenice koliko nam neki ljudi nedostaju. Osjećaj gubitka pokušao sam umanjiti obilaskom Sajma knjiga i još barem pet-šest velegradskih knjižara nadajući se da ću negdje uspjeti pronaći novo izdanje nekog od Tirketovih klasika koje sam u međuvremenu raskupusao od opetovanih čitanja, ali sve je ostalo samo na pokušaju. Bogdan Tirnanić nikad nije hirotonisan na položaj službenog, ovlaštenog tumača Beograda, ali je meni i tisućama drugih svojih čitatelja kao takav neslužbeno i neovlašteno figurirao. Danas, samo petnaest godina nakon njegove smrti, djela čovjeka po kojemu smo Beograd prepoznavali, mjerili i s distance voljeli, u Beogradu se ne mogu pronaći. Ili ih nitko ne pretiskuje ili se s velikim uspjehom trudi ta nova izdanja zatajiti potencijalnim čitateljima.

To je tužno, tisuću puta tužnije od nevesele izložbe u Srećnoj galeriji. Pa recite sami, zar nije sramota što ću samu srž i esenciju Beograda lakše pronaći u vlastitome stanu nego u nekoj od brojnih i sjajno opremljenih beogradskih knjižara?