Zato što je Tirke pisao šeretski relaksirano

Prije neku večer, čekajući početak književne soareje na kojoj su Ante Tomić i Draža Petrović promovirali svoju epistolarnu uspješnicu “Jesi li video ovo”, u Srećnoj galeriji beogradskog Studentskog kulturnog centra razgledao sam izložbu u čast devedesete godišnjice od pojave stripa kao nove pripovjedne forme na stranicama dnevnog lista “Politika”.

“Najnovije čudo našeg vremena”, dražio je čitatelje naslov objavljen dvadesetog listopada 1934. u vrhu dvanaeste stranice, pod kojim je pisalo “Roman koji se čita po dva minuta dnevno” i još “Manje se čita, a više se gleda; imate bioskop kod svoje kuće”. Već sutra, samo jedanaest dana od ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, izašla je prva tabla nastupne epizode stripa “Tajni agent X-9” scenariste Dashiella Hammetta i crtača Alexa Raymonda.

Činjenica da jedna galerija prigodnim postavom komemorira taj slavni događaj, silno me je razveselila. Razgledao sam izložbu, ali kao da i nisam, jer se tu nije imalo bogzna što vidjeti. Skromna, mršava i neambiciozna, amaterska u ideji i izvedbi, bez jasna koncepta, ali i izložaka koje bi zanesenjak pripovijedanja u sličicama poželio ukrasti i odnijeti doma, ova mi je izložba samo ponudila novi razlog da neutješno zdvajam zbog činjenice kako među nama više nema genijalaca kalibra jednog Žike Bogdanovića, glavnog urednika “Pegaza”, kultnog časopisa za povijest i teoriju stripa. Ili Ranka Munitića, velikog teoretičara i kritičara, Trogiranina rođenjem, Zagrepčanina obrazovanjem, a Beograđanina karijernim i životnim izborom. Ili Bogdana Tirnanića koji je napisao vjerojatno najbolji tekst o “Tajnom agentu X-9” na našim jezicima. Mogu samo nagađati kakvu bi spektakularnu izložbu ili knjigu njih trojica priredili da su poživjeli do ovih dana. Osobito Tirnanić čiji davni esej “Romantični život jednog tajnog agenta” već desetljećima najsrdačnije preporučam svima koji bi htjeli razumjeti što strip uistinu jest i po čemu se razlikuje od ostalih umjetnosti pripovijedanja.