Vito Nikolić i Jaša Grobarov, siročad s poezijom u oku

Tri je izjutra. Svakih desetak minuta ustanem od radnog stola, odem do prozora i gledam u noć iz čije pomrčine poput tisuća mačjih očiju škilji noćna rasvjeta. Koji je ovo grad, tko su ljudi koji spavaju ispod obrisa krovova na koje gledam? Povezuje li nas išta ili našim samoćama nema utjehe jer rastu nepriznate i neprepoznate od onih s kojima dijelimo svakodnevicu?

Ljudske stvarnosti nema izvan jezika. Samo svjedočanstva, priče o životima i stvarnosti jesu dokaz o našem postojanju.

Često mi postavljaju pitanje – zašto je tebi to toliko važno?

Odgovaram – da nema onih koji su mi prethodili, da nema vas koji me to pitate, ne bi bilo ni dokaza o mom životu i zato mi je važna gradska mitologija koliko i njegova povijest, deveti kat ti je bliži ako si već na osmom i ne moraš se pentrati od samog prizemlja.