Sedamnaestog marta 1995. jedan je gimnazijski bend u prostorima ljubljanske gimnazije Šentvid izveo svoj prvi mali koncert za prijatelje, školske drugove i učitelje. Da ga nisu morali izvesti, vjerojatno ga ne bi ni izveli, ali ravnatelj gimnazije nadobudnim je muzičarima ponudio prostor za vježbanje pod uvjetom da na kraju godine održe koncert i time dokažu da prostor nisu koristili (samo) za druženje i pijanke. Tomi, Primož i Boštjan dugo su tragali za pjevačem ili pjevačicom, bezuspješno izvodili audicije i na kraju shvatili da mora pjevač biti netko od njih. Primož i Boštjan su se složili da to bude Tomi koji je to nevoljko prihvatio. Tri tjedna prije koncerta uspjeli su pronaći i gitaristu, to jest klinca koji je imao gitaru, pa je sve bilo spremno. Ime benda su smislili još dok nisu ni bili bend.
Koncert je, na opće iznenađenje, započeo s tri kratke bubnjarske solaže, jer je Boštjan od nervoze zaboravio kako ide prva pjesma pa ju je triput pogrešno započinjao i triput se zaustavljao praćen začuđenim pogledima ostalih članova benda. Prvu su pjesmu sa plejliste na kraju preskočili i tako je prvi koncert Siddharte prije trideset godina započeo drugom pjesmom.
Godinu dana kasnije i ja sam krenuo u srednju školu, u gimnaziju Bežigrad, a gimnazija Šentvid u mom je srednjoškolskom svijetu bila prije svega gorki rival zbog tradicionalne košarkaške utakmice koja se svake godine odigrava između te dvije škole i na kojoj sam i sam jednom igrao, jedini put u životu pred punom dvoranom i više od hiljadu gledatelja.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
