Hannah Arendt protiv Elona Muska i Donalda Trumpa

Dana 4. decembra 1975. Hannah Arendt umrla je u svom stanu u New Yorku kada ju je iznenadni srčani udar pogodio usred razgovora s prijateljima. Sljedećeg dana, na njezinom pisaćem stroju pronađen je napola dovršen list papira s jednom napisanom riječju: „Suđenje“.

Ta jedina riječ ostala je kao nehotični testament, kao da nam je Arendt u svojim posljednjim trenucima htjela reći da od svih ljudskih sposobnosti koje je istražila tijekom svog intelektualnog života – djelovanja, slobode, mišljenja, rođenja – postoji jedna koja hitno zaslužuje da bude spašena za naše vrijeme: sposobnost prosuđivanja.

Pedeset godina nakon njezine smrti, ta nedovršena misao odjekuje uznemirujućom relevantnošću. Živimo u dobu u kojem svatko ima mišljenje o svemu, a društvene mreže pojačavaju svaki trenutni sud, svaku emocionalnu presudu.

Upravo u Hrvatskoj saznajemo kako je jedna redovnica (35) lažirala vijest o napadu na sebe, sama se ranila u stomak nožem kojeg je sama kupila, javila je policija, ali sve do policijskog priopćenja je rasla priča o migrantu, muslimanu koji je napao časnu sestru vičući „Allahu ekber“ (Bog je velik, na arapskom), što je sve skupa bila laž (redovnica je sada na psihijatriji i policija će pokrenutu postupak protiv nje).

Dakle, izgubili smo nešto bitno: sposobnost razlikovanja istine od laži, sposobnost orijentacije u svijetu koji se raspada pod našim nogama.

Arendtina nedovršena stranica nije bila samo nacrt filozofskog poglavlja, već pitanje postavljeno iz budućnosti: što se događa kada društvo izgubi sposobnost političke prosudbe?

Da bismo razumjeli zašto je Arendt postala toliko opsjednuta suđenjem da je ono dominiralo njezinim kasnijim godinama, moramo se vratiti u Jeruzalem. April je 1961., a Arendt putuje kao dopisnica za The New Yorker kako bi izvještavala sa suđenja Adolfu Eichmannu, nacistu odgovornom za logistiku Holokausta, uhićenom, zapravo kidnapiranom i prebačenom u Izrael iz Buenos Airesa. Očekivala je da će pronaći čudovište, utjelovljenje radikalnog zla, nekoga čija bi zloća mogla objasniti neobjašnjivo. Ono što je vidjela zbunilo ju je na način koji nijedna filozofska teorija nije mogla riješiti.

Unutar staklenog kaveza izgrađenog da ga zaštiti na sudu, Eichmann nije izgledao kao demon. Bio je siv, osrednji čovjek koji je govorio birokratskim klišejima i ponavljao uobičajene fraze. „Samo sam slijedio naredbe“, govorio je iznova i iznova. Nije pokazivao ni sadizam ni visceralnu mržnju; radije je ostavljao dojam nekoga tko je duboko nepromišljen, nesposoban staviti se u tuđu kožu ili zamisliti patnju koju je prouzročio s germanskom učinkovitošću.

Arendt bi ga opisala kao nekoga tko je „očito površan“, a iz tog uznemirujućeg iskustva rodio bi se jedan od najmoćnijih i najkontroverznijih koncepata u suvremenoj političkoj misli: banalnost zla.

Arendt nije govorila da je Holokaust banalan, već nešto daleko uznemirujuće: da ekstremno zlo može proizaći ne iz svjesne zlobe ili namjerne perverzije, već iz jednostavne odsutnosti misli. Eichmann je bio opasan upravo zato što je prestao razmišljati, ušutkavši taj unutarnji dijalog koji nas tjera da se zapitamo: Što radim? Mogu li živjeti sa sobom nakon ovoga?

O tim stvarima imamo gradivo i na našem jeziku: Slavenka Drakulić je, na primjer, pisala o ubojici Bošnjaka u BiH, slično kao Hannah Arendt, prateći haško suđenje.

Elem, pitanje koje ju je godinama proganjalo bilo je radikalno: ako su prijatelji i kolege za koje je „moral bio zadan“ beskrupulozno usvojili kazneni kodeks ponašanja tijekom nacizma, kakav je temelj moral uistinu imao?

Velike etičke paradigme – Kantova dužnost, Aristotelovi ciljevi, utilitarizam – nisu spriječile visoko civilizirano društvo da se gotovo automatski koordinira u barbarstvu. Što onda preostaje kada se sve norme sruše?

Odgovor je bio jednostavan koliko i zahtjevan: naša sposobnost da sami prosuđujemo, bez rukohvata za koje bismo se mogli uhvatiti, upravo ona sposobnost koju je Eichmann napustio, zamijenivši misao poslušnošću, mehaničkim ispunjavanjem pravila. U njemu nije bilo odluke, savjesti, prosudbe. Samo ponavljanje i podložnost. A to – Arendt je s užasom otkrila – opasnije je od bilo kojeg oblika namjernog zla. Jer dok je radikalno zlo iznimno, banalnost zla može se širiti poput epidemije. Svi možemo upasti u to, samo moramo prestati razmišljati.

Njezin portret Eichmanna odjeknuo je poput bombe, posebno unutar židovske zajednice, ali nešto drugo izazvalo je još veću kontroverzu: njezina zapažanja o ulozi Židovskih vijeća, Judenräte. Arendt, s analitičkim okom koje su mnogi protumačili kao okrutno, osudila je njihovu ulogu u olakšavanju logistike genocida, sastavljajući, između ostalog, popise onih deportiranih u koncentracijske logore.