Od osnovne škole nisam stao na skije sve do trenutka kada sam sa sestrom i još par prijatelja preko neke lokalne organizacije pošao na zimovanje na Kopaonik. Veoma nerazborito sam se prvog jutra ukrcao na žičaru koja je vodila na Pančićev vrh, sam, jer su drugi imali neke svoje planove.
Kada sam sa iste sišao, misleći, pogrešno, da je najgore bilo prevazići taj strah od visine, shvatio sam da se nekako moram spustiti na dno staze, u uslovima koji su bili sve samo ne prikladni.
Tada se uvijek javi ona misao “a šta mi je ovo trebalo” koja ima dvije moguće konsekvence – ili baš bijedno odustanete ili nekako epski prevaziđete momenat. Srećom po mene, desilo se ovo drugo, i tako sam sa osamnaest godina shvatio da ipak umijem da skijam
Dvije večeri kasnije, sjedjeli smo u holu hotela čiji je svaki ćošak po dekoracijama govorio “socijalizam”. U jednom momentu su nam se pridružile dvije prijateljice koje smo upoznali tog januara.
Onako, u maniru starijih tinejdžera, otvorili smo razne priče, kada je jedna od njih, ne znam koja, vrlo uzbuđeno krenula da govori: “Znate li kakav smo film gledali, nikad tako nešto nisam vidjela!”
Nastavila je da objašnjava kako je radnja koju je pratila bila misteriozna, atmosferična iako ne do kraja jasna ali je pravi šok uslijedio negdje na sredini filma, kada se pomenuta priča niotkuda prekida i odjednom kreće neka sasvim druga, bez ikakvog objašnjenja, bez ikakvog upozorenja, samo tako, sama od sebe.
Mislio sam da znam o čemu se radi pa sam se osmjehnuo, upitavši – da li kroz film dominiraju scene mračnog puta sa žućkastim linijama na asfaltu?
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
