Srbija nade, sendvič treće klase: Pozdrav za zemlju protestnog turizma

Ante Tomić i Dragoljub Draža Petrović se na sajtu Velike priče dopisuju u novoj kolumni “Jesi li video ovo?”

***

Velepoštovani Petroviću,

Ovih uznemirujućih dana, kada režim za sendvič kupuje odanost raje, vrijedi se sjetiti jedne davne epizode. Obojica je pamtimo. Ljeto hiljadu devetsto osamdeset osme, juli mjesec, Slobodan Milošević je krenuo u osvajanje institucija. Naumio je za početak srušiti vojvođansku vlast. Istina, u novinama tih dana novosadski se protest predstavlja pravdoljubivim ustankom gnjevnih radnika Jugoalata, ali mi danas znamo kako je to bila Miloševićeva podlost. On je bio evil genius koji je preko Mihalja Kertesa iz pozadine vodio igru.

U Pokrajinskom komitetu Saveza komunista Vojvodine još uvijek ipak ne kontaju šta im se sprema. Bane Brkljač, tadašnji direktor Televizije Novi Sad, koji je i sam smijenjen u ovome povijesnom događaju, poznatom i kao antibirokratska revolucija i kao jogurt revolucija, ispričao mi je kako su oni stvarno vjerovali kako je posrijedi bezazleni proleterski ispad. Nekakvi su se metalostrugari i mašinbravari, mislili su, naljutili i sad ih samo treba pustiti da se izviču pa će se u miru razići. Naivne i miroljubive Lale odlučili su stoga srdačno dočekati mitingaše. Čak su im domaćinski i fruštuk spremili. Vruć je dan, zaključili su prvi ljudi Vojvodine, drugovi dolaze iz daleka, sigurno će biti gladni, pa su poslali da im se razdijele sendviči i jogurti.

Intenzitet narodnog nezadovoljstva moćnike je uskoro neugodno zatekao. Gledali su iza prozora gomilu s transparentima “Dole foteljaši!” i ništa im nije bilo jasno. “Šta im fotelje smetaju?”, upitao se navodno jedan začuđeno. “Pa, majku mu, moramo na nečemu da sedimo.” Najgore je, međutim, tek uslijedilo, kad im je u stakla pljusnula gusta tekućina s dva zarez osam posto mliječne masti i uskoro zatim odozdo poletjela čitava kanonada plastičnih bijelih čaša po kojima je događaj kasnije dobio ime.