Goran Marković i Rajko Grlić, jedni od najvećih i najpoznatijih reditelja sa ovih prostora u rubrici “Jesi li snimio ovo” dopisuju se svakog ponedeljka na Velikim pričama.
***
Dragi Gorane,
Sve više me podsjećaš na moju mamu.
Kada sam devedesetih dolazio iz Amerike, zaticao sam je okruženu hrpom novina i tjednika koje je danonoćno čitala, izrezivala članke i uz to gledala sve one strašne TV-programe koji su tako uspješno raspirivali mržnju. O čemu god smo razgovarali, uvijek bismo nakon nekoliko rečenica završili na politici. Jako ju je bolio taj rat, taj sirovi nacionalizam koji je na površinu izbacio i dao moć govnima, ta patnja ljudi koju nitko ne može ili ne želi zaustaviti.
Preživjela je izbacivanje iz gimnazije radi ljubavnih pisama koje je izmjenjivala s borcem španjolskog rata, hrabro prohodala partizane, tucala kamen na golim otocima, stisnutih zubi prošla kroz teške godine nakon toga, ali taj dogovoreni rat devedesetih, i ta ljudska kaljuža kojom je odjednom bila okružena, kao da ju je boljela više od svega onoga kroz što je prošla u mladosti.
Vremena su drugačija, nema rata, ali muka na ovim prostorima kao da nikada ne jenjava. Iz svake tvoje riječi osjećam kako te boli to u čemu živiš, i što je možda najgore, i kod mame je to bilo, što te pri tome izjeda sumnja da ta mučna priča možda nikada neće imati happy end.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se
