Najljepše u voćnome kraljevstvu, uvijek u društvu sestre trešnje i beskraju nijansi crvene i zelene. Ljupka najava toploga ljeta, koju ne grizemo. Kušamo sok, omekšavamo sočni plod i zabavljamo se sa košpama.
S trešnjama se zakotrljaju i prvi dani ljeta – slađi, duži, bezbrižniji. Nekada se nisu kupovale. Brale su se. Krale. Poklanjale u kantama od Jupola. Bile su prvo što smo naučili dijeliti. Na drvo se nosile šerpe, skupljali smo ih u podvrnutim majicama i prednjem dijelu suknje. Sjajno crveni znak preživjele zime.
Komšinice su ih nudile “jer neće moći sve sami”.
“Kad neko ima trešnju, niko u mahali nije bez trešanja” – nepisano pravilo svake čestite ulice.
Prošla su ta vremena. I ono malo trešnji iz dvorišta koja nemaju visoku ogradu i kameru, posječeno je – da se ne skupljaju komšijska djeca.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se
