Moj stric A., mlađi očev brat, pola je stoljeća živio u Mariendorfu, predgrađu Berlina (u prvom poluvremenu, jasno, samo Zapadnog, a u drugom cjelovitog), na dvadesetak minuta vožnje autom od Friedrichstrasse i čuvenoga Checkpointa Charlie. Promijenio je nekoliko stanova u tom kvartu, a svima je bilo zajedničko to što su bili u vlasništvu – grada.
Moji prijatelji, bračni par B. i F. (ona Splićanka, on Bordožanin), žive već više od dva desetljeća u Parizu, u jednom od onih rubnih arondismana, ali samo na pola sata (uključujući i presjedanje) podzemnom željeznicom do stanice Cité i potom još stotinjak koraka do katedrale Notre Dame. Ni njima to nije prvi zajednički stan, ali i onaj prethodni, prije no što su dobili djecu, bio je, baš kao i ovaj sad, u vlasništvu – grada.
Ako sam vas slučajno naveo na krivi put, evo, odmah vas vraćam na pravu trasu: ne, ni stric niti prijatelji nisu nikakvi socijalni slučajevi. Dapače, A. je bio vrhunski plaćen restoranski kuhar, kasnije i ugostiteljski menadžer, a B. i F. su poslom nešto bliži mojoj strani spektra, oni kuhaju riječi i eksperimentalno-filmske kadrove, ali zarađuju sasvim dovoljno da ih se može smatrati građanskom srednjom klasom.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst. Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se