Staro dobro srpsko “ćao” za Zakon o hrvatskom jeziku

Ima tome već skoro i dva desetljeća otkako je prijatelj Dežulović u jednoj od svojih briljantnih kolumni prepričao zgodu s uglednim hrvatsko-srpskim intelektualcem koji mu je, iskreno šokiran, po povratku iz Beograda kazao kako se sve više tamošnje djece i mladih pozdravljaju s “bok!”, vjerojatno pod prejakim utjecajem konzumacije hrvatskih TV-serija i sinkroniziranih crtića. “Gde je nestao dobri srpski ‘ćao’?!”, zavapio je na kraju taj, kažem, ozbiljni i obrazovani prečanin.

E, ta idiotarija prva mi je izronila iz sjećanja prigodom objave dugo najavljivanog Prijedloga zakona o hrvatskom jeziku. Odmah potom provjerio sam s dvojicom umirovljenih pravnika, za koje znam da su (bili) majstori svog zanata – može li se zakonom uopće zvati nešto što nema nikakvu penalnu odredbu, bilo kakvu kaznu propisanu za onoga tko prekrši neki članak ili stavak? Prvi mi je sugovornik (stariji i sa sve nejasnijim sjećanjem) kazao kako misli da je i u Jugi bilo tako nekih propisa koji su nazivani zakonima, ali da je sve to bilo “trla baba ‘lan” i da ih nitko nije zarezivao, baš kao da i ne postoje. A drugi se sav zajapurio: “Kakav zakon, koji je njima bog? Jesu oni ikad čuli za nomotehniku ili nedajbože legistiku? Pazi, ti nisi pravnik, ti si blesav, pa da ti načas objasnim… Jedna od ključnih komponenti svakog propisa, a pogotovo zakona, mora biti – učinkovitost. Razumiš, u-čin-ko-vi-tost!!! A koji može bit učinak tog sad prijedloga ako već u predstavljanju kažu da neće propisivat ništa posebno i da niti to malo šta propišu neće bit kažnjivo u slučaju kršenja? Još i manji nego od tvog… Skoro san ti reka čega. To oni mogu nazvat, ne znan, deklaracija, proglas, manifest, kako ih god volja, samo ne zakon. Jer to zakon ni-je!”