Razumijem ljepotu sepia filtera i nostalgiju za prošlim vremenima. Sve što je prošlo je lijepo, jer više nema potencijal da zaboli. Ipak, u analogno doba, školsko dvorište nije bilo nikakva arkadija, bezbrižni raj gdje su dječica dijelila jabuke i držala se za ruke.
Bio je to betonski teren za sport, zahrđale teške konstrukcije koša, okviri za golove, česma koju bi olizalo pet stotina djece dnevno. Dva, tri glasna nasilnika koji zahtjevaju pažnju, otimaju užinu ili pare za nju. Dvije, tri ljepotice koje se šepure i zajedljivo komentiraju one manje lijepe kojima su tih mjeseci narasle uši, a kosti lubanje još to nisu ispratile. Kako to i biva kad tinejdžeri rastu.
Ostali u taborima. I nekoliko njih što gledaju u pod. Ti posljednji su „luzeri“. Na njima su nasilnici najprije vježbali svoju snagu. U školskom dvorištu, kao i u svakoj ljudskoj zajednici, postojala je hijerarhija pogleda: neko je bio zvijezda, neko publika, neko meta, a neko je samo pokušavao preživjeti veliki odmor.
Nekad se nelagoda gutala gledanjem u pod, motanjem počupanog konca sa kute, glumljenjem da te ništa ne zanima. Danas se to amortizira ekranom. Gledati u pod je slabost. Gledati u ekran znači da imaš posla. Da nisi ni meta ni publika. Da si izgradio mali privatni zaklon usred javne arene.
To ne znači da telefon nije distrakcija. Jest. Ali nije samo to. Ponekad je amortizer nelagode, socijalni štit, improvizovani „safe haven“, privatni prostor u instituciji koja od djeteta stalno traži da bude prisutno na tačno propisan način. Kad škola uzme telefon, ne uzima samo predmet. Nekad uzima i zrak, alat organizacije, štit od neugode i komad autonomije koji dijete nosi u džepu.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
