Ono što se je ovih dana zbilo u Beogradu i okolini Mladenovca i Smedereva možda je najbolje opisati sa: dogodilo se je što se dogodilo. Koristeći pritom svjesno sadržajno prazne, te stoga vrijednosno neutralne termine popularne, egzemplarno primitivne “ontologije”. Jer, primjerice, govoriti o tragediji, što čine gotovo svi, u ovome kontekstu promašuje bitno – u tragediji se, naime, radi o tomu da je glavni junak “bez krivice kriv”, jer su ga nadljudske sile sudbine dovele u bezizlaznu situaciju za koju ne može biti odgovoran.
Slično je i s kataklizmom, koja pak izvorno označuje povodanj velikih razmjera, i opet nešto izvan dosega ljudske moći, događaj za koji čovjek načelno nije kriv. Ispada da uobičajeni pojmovni instrumentarij ne samo da promašuje ono što se zbilo, nego čak krivotvori zbivanje, ublažavajući ga; otprilike na način na koji se, posebice u BiH, znalo zloguko govoriti: “A onda se zaratilo”.
Bezlično “se”, koje dominira ovakvim iskazima u osnovi ukida subjektnost počinitelja, a to znači i odgovornost (da se o krivici i ne govori) za zlo-čin, zlo-djelo (umjesto toga, kao da se pojavljuje ne-djelo, nešto što nije počinjeno, nego se je, eto, zgodilo). I zbrzana objašnjenja, posebice ona s nakalemljenom racionalizirajućom intencijom i sama nerijetko imaju sličan efekt, ublažavanja odgovornosti, prividnoga ukidanja dogođenog zla.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
