“Šuti. Šutnja je zlato!”, jedna je od prvih rečenica s kojom počinje jutro života svakog malog Balkanca. “Ćuti” je disciplinska mjera, ručna na glasu, univerzalni odgovor na zahtjeve, pitanja i dileme.
U svakodnevnom jeziku bivših jugoslavenskih zemalja šuti/ćuti česta je imperativna forma i odražava društveni pritisak da se prešuti, izdrži ili “ne talasa”. O šutnji nas uče u porodici; škola je često učvrsti; institucije je usavrše. Šutnja je politička poluga, društvena norma je nagrađuje, a humor je opisuje kao kućni red.
U hijerarhiji, tišina je valuta moći. Šef može šutjeti i time pojačati pritisak; stariji šutnjom daje presudu; institucija šuti i učini te nevidljivim. A “mali”, kad šuti, često nije mudar nego naučen. Kod nas tišina često ne služi miru, nego miru u kući – onoj većoj, društvenoj.
To ne znači da ne volimo govoriti, naprotiv. Samo smo govor pretvorili u borbu za dominaciju. Dok se s jedne strane uči kultura šutnje, s druge raste kultura monologa. “Šuti” i “pričaj” ko neke dvije komande istog sistema: jedna uči da ne zauzimaš prostor, druga nagrađuje kad ga otmeš.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
















