Zadnje dvije godine potrefilo se da kratke hlače nosim sve do 16. studenog/novembra. Kad sam bio mladić, ljudi sa sela na taj su datum već oštrili noževe, a prasci brojali sitno, jer je, kao što znamo, njihovo skvičanje bilo dijelom soundtracka Dana Republike. Klati 29. studenog danas, međutim, ima smisla kao i organizirati svinjokolju za Velu Gospu. Globalno zatopljenje prascima je produžilo život, a meni skratilo hlače. Tu činjenicu i prasci i moja malenkost bi trebali pozdraviti, što i činimo u skladu sa svojim mogućnostima.
Nije stvar samo u tome da u režimu babljeg/miholjskog ljeta živim sve do polovice jeseni. Ni moje zime nisu kao nekad. Da ljupka Dalmacija može biti neugodno i opako mjesto, znaju svi koji su silom prilika na jugu proveli neko vrijeme. Barem pet-šest mojih znanaca s kontinenta ispovijeda čvrsto uvjerenje kako se nikada i nigdje nisu smrznuli kao kod nas kad zapuše bura. No u zadnje vrijeme i ona posustaje, pa se mome kaputu mogu radovati samo moljci. Sve što meni zimi treba jest lagani mantil.
Za moj ukus, globalno zatopljenje dulje od pola godine je sjajna stvar. Ne moramo se plašiti ozeblina, na oblačenje prije izlaska na ulicu gubimo desetak sekundi, a ne minuta kao u vremenima kada smo na sebe morali nabacivati više debelih slojeva odjeće, konačno, manji su nam i troškovi. Par čizama traje nam po nekoliko godina, jedina obuća koju nemilice trošimo su japanke i sandale. Ukratko, nama je super. Sve dok ne počne ljeto. A ono nam se zadnjih godina obično ukaže negdje oko prvoga maja i potraje do, već sam vam rekao, šesnaestog studenog. Tada nam je grozno. Manje-više svima, a meni naročito, jer sam ja i u vremenima prije nego što su klimatske promjene uzele maha, jedva podnosio ljeta.
Poštovani, da biste pročitali 1 besplatan tekst potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
