
Aleksandar Stanković, moja borba sa depresijom
„Kći me ponekad pita što je to Prokleta avlija.“ Današnji Svetski dan mentalnog zdravlja posvećen je tome da se čuju glasovi ljudi s ličnim iskustvom. Ovo je jedna od najsnažnijih...

„Kći me ponekad pita što je to Prokleta avlija.“ Današnji Svetski dan mentalnog zdravlja posvećen je tome da se čuju glasovi ljudi s ličnim iskustvom. Ovo je jedna od najsnažnijih...

Zezali smo se ovdje i ondje i tamo i vamo i opet uvijek u Beogradu. Jedan jedini put kada se trebalo zezati u Zagrebu ja sam rekao ne. Nikada joj nisam rekao zašto. Bio sam 10 dana u kući noktiju uraslih u zidove

Izašla je knjiga Aleksandra Stankovića, prva knjiga u kojoj je neko otvoreno napisao MOJ ŽIVOT. Feljton na osnovu ovog rukopisa ekskluzivno čitajte na sajtu velikeprice.com

Uvijek sam mogao voziti osim kada mi je baš bilo grozno, kada bih se tresao. Tada bih čekao da tremor prestane i tek onda uzimao volan u ruke. Čini mi se da je vožnja nekako fokusirala moju pažnju i djelovala terapeutski. Sjednem tako na motor i vozim se

Pili smo kavu i žena je izgledala sućutno. Kao da je bolest njezina i kao da me voli. Kada sam ozdravio objavila je o meni neko sranje u novinama. Jest da sam bio kriv, al' to nije bila njezina borba. Svi drugi da, ali ona ne

"Plašim se onih stanja gdje gledam dijete i optužujem se zašto sam tako loše. Zašto ne trčim, smijem se i valjam po podu? Zašto se plašim dolaska kući jer ne ide"

„Jel možeš čitati?“, pitala me. Mogu. Onda samo čitaj pitanja i to je sve. Ništa ne propituj, ne upuštaj se u rasprave, ne zaključuj. Tako je i bilo

Bio je rat. Grubo rušenje iluzija. Osjećao sam se ko da mi je netko ubio roditelje. Nije bilo fer prema nikome. Ni prema ljudima koji bježe, ni ovima koji ih čekaju, ni prema nama koji smo mislili da ratovi postoje samo u Africi