Tekst je originalno objavljen u Mond diplomatiku na srpskom jeziku.
Piše Reno Lamber
***
Neke analize liče na autoportrete. Otkrivajući pretpostavke na kojima počivaju, one često više govore o svojim autorima nego o predmetu kojim se bave. Tako je i sa mnogim zapadnim tumačenjima kineskih ambicija u kontekstu rata između Vašingtona i Teherana. Peking „namerava da iskoristi sukob kako bi oslabio moć Sjedinjenih Država (…) i potkopao međunarodni poredak pod američkom dominacijom”, tvrde dvojica stručnjaka u Foreign Affairsu. „Sprema li se Kina da zada završni udarac?”, pita se univerzitetski profesor Filips O’Brajen, dok novinar Fransoa Langle u Le Parisienu objašnjava zašto će „Peking dobiti rat u Iranu”.
Ipak, ništa ne ukazuje na to da je Komunistička partija Kine opsednuta ambicijom da svrgne američkog hegemona. Uprkos alarmističkim pričama o geopolitičkoj „velikoj zameni”, sve pre govori u prilog tome da Peking više trpi nego što podstiče urušavanje „međunarodnog poretka pod američkom dominacijom”, od kojeg je toliko profitirao. Moglo bi se, dakle, govoriti o nekoj vrsti „kineskog imperijalizma”, ali znatno manje intuitivnoj od one koja zabrinjava zapadne medije i političke elite.
Nije reč o želji da Kina zavlada, već o uverenju da je američka supremacija ipak poželjnija od haosa. Ta neobična, i verovatno privremena, geopolitička pozicija navodi Peking da priželjkuje očuvanje dominantnog položaja Sjedinjenih Država, pod uslovom da one previše ne narušavaju globalnu ravnotežu moći koju je dugo održavala i da ne ometaju razvoj Srednjeg kraljevstva.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se










