Za Hrvatsku je druga polovica nultih bila jedna velika šarena laža. Šarena, da, jer se budućnost valjda prvi i jedini put od neovisnosti učinila normalnom. U veljači 2001. na splitskoj se Rivi, pod organizacijskim velom braniteljskih udruga i desnih političkih opcija, okupilo preko 100.000 ljudi u znak podrške ratnom generalu-bojniku Mirku Norcu, kasnije i pravomoćno osuđenom zbog ratnih zločina nad civilnim stanovništvom.
Bio je to možda i najniži stupanj ionako veoma dvojbene demokracije u tuđmanovskoj, odnosno post-tuđmanovskoj Hrvatskoj: situacija u kojoj se s bine neuvijeno poziva na vojni udar spram ‘veleizdajničke vlasti’, na čelu s SDP-ovim Ivicom Račanom, ostati će i simbolični prikaz mračne nestabilnosti tih godina.
Jedan od govornika na tom skupu bio je i Ivo Sanader, čovjek koji će nakon smrti Franje Tuđmana 2000. postati njegov nasljednik na čelu HDZ-a, a onda i tri godine kasnije – ipak na demokratskim izborima – smijeniti Ivicu Račana i postati i premijer.
Čovjek koji je na Rivi zajedno s čitavom niskom opskurnih i manje opskurnih, ali ne i manje mračnih ljudi, poručivao da ‘ne daje generale’ iz uloge premijera radio je upravo to. Bila je to cijena hrvatskog općeg društvenopolitičkog zaokreta, te šarene laže u spektru boja širem od Sanaderovih laži nahuškanoj masi na čije je glasove te veljače 2001. računao.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
