Dok hodaš, praviš otprilike dva koraka u sekundi. Ako pustiš neku muziku, velika je šansa da će ti tempo od dva bita u sekundi djelovati prirodno i ugodno. Kad počneš da pričaš, nesvjesno grupišeš riječi u sličan ritam koji mozak lako prati.
Možda naizgled ništa od toga ne djeluje posebno, dok ne shvatiš da sličan tempo koriste i žabe koje krekeću u močvari, ptice u šumi ili svici koji svjetlucaju u mraku. Tada postaje jasno da tu možda ne gledamo u niz slučajnosti nego u nešto što ima dublju pozadinu.
Ali nije samo to. Spirale u školjkama, raspored sjemenki u suncokretu ili raspored lišća na biljkama prate spirale u obliku Fibonačijevog niza. Logaritamska spirala se pojavljuje od nautilusa do galaksija. Fraktalni obrasci se javljaju u bronhijama pluća, grananju rijeka i stabala, u munjama. Heksagonalna struktura je u saću pčela, stubovima bazaltnih stijena, kristalima leda ili na polu Saturna.
Lista ovakvih stvari je duga i djeluje da je svemir opsjednut istim šablonima
Ovdje ću morati da razočaram svakog ko je očekivao da će nastavak teksta otići u pravcu neke svemoćne ruke koja ide okolo i uređuje stvari u obrasce. To bi bilo najlakše i najjednostavnije objašnjenje, ali nije tako.
Ne postoji tajni kod prirode, već postoje ograničenja. Energija, geometrija, dinamika, stabilnost. Kad se ubace ove promjenljive u priču, dobijemo spirale, heksagone i grananja. Isti oblici se ponavljaju zato što je broj stabilnih načina da se riješe određeni problemi mali.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
