Šetajući kasno navečer preko dublinskog mosta koji nosi njegovo ime, čovjek zaokruži osjećaj grada koji uvelike živi čuvenu misao velikog Samuela Becketta.
U Irskoj, zemlji zelenih proplanaka i toplih ljudi, tuga je osjećaj koji nadire postepeno i curi iz zidova dotrajalih tapeta gradskih pubova. Kako je Beckett to davnih dana opisao, ‘od tuge nema smješnije stvari’; u očima ljudi poredanih po dublinskim šankovima i stolovima baš iz tog je razloga onda teško dokučiti stakle im se oči od Guinnessa i smijanja, ili od tuge koja izvire iz pozadine.
Dublin je istovremeno divan i tužan, kozmopolitski grad s nekim čudnim osjećajem skučenosti. Prema istraživanjima, više od šestero irskih adolescenata na brojku od njih 100.000 počini suicid, što Republiku Irsku jednu od najnesretnijih zemalja za mlade ljude u Europi. Gotovo polovica 15-godišnjaka u Irskoj isto tako anketno navodi kako se ne slažu da njihov život ima jasnu svrhu i smisao.
Razloga je tu više, i izazov ih je sve sažeti, ali u zemlji koja je svojedobno liberalizirala tržište rada do neslućenih granica pad dolazi s velikih visina.
Stambena kriza i inflacija znače da je cijena stanovanja u Dublinu narasla za preko 350% u odnosu na period kasnih 1980-ih, dok se prosječna plaća jedva pa udvostručila. Gentrifikacija je donijela svoje prednosti, ali mana je puno više; kada od slika šatora razvijenih po cestama i parkovima, koji su ljudima jedini dom, pobjegnete u pub u strogom centru grada gdje se čovjek usred dana bode iglom u venu, onda vam ni ne trebaju statistike i brojke.
Poštovani, da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se
