Kazna za majčinstvo

Kada je Džordan Piterson, u jednom od milion intervjua koje je davao u zenitu svoje popularnosti, pokušao da odgovori na pitanje nejednakosti među polovima kada su u pitanju zarade, nabasao je na nešto neočekivano. Boreći se, po svom lošem običaju, sa „kulturnim marksistima“, šta god i koga god predstavljala ta fraza, uputio je sljedeću kontratezu: ne postoji stvarni jaz između žena i muškaraca na tom polju, štaviše jednako školovani mladi pripadnici oba pola uglavnom zarađuju isto u dvadesetim. Tek pri kraju te decenije, kao i u tridesetim, počinje da se javlja razlika.

Piterson je time htio istaći kako razlika u primanjima ne postoji zbog neke internalizovane korporativne mizoginije, već se diskrepanca javlja kada žene počnu da rađaju. No, iako je nabasao na problem savremenog zaposlenja, on očekivano nije bio spreman da napravi korak dalje. Vjerovatno bi pokušaj da se uhvati ukoštac sa tim predstavljao ulazak u drugu vrstu „kulturnog marksizma“.

Umjesto toga je nudio svoje konzervativno tumačenje svijeta po kojem su žene prosto drugačije i ne žele da budu u „surovoj korporativnoj trci“.

Kao i u Pitersonovom slučaju, i moje ime jasno pokazuje da nisam žena, te želim unaprijed da kažem da ovo nije tekst o tome da li žena treba da se ostvari kao majka, kakve su rodne uloge i slično. Ovaj tekst se bavi idejom radnih prava i kako ona pogađa porodice i prije svega žene koje jesu odabrale da budu majke ali da istovremeno ne odustanu od svog zaposlenja.