Pre samo nekoliko nedelja, moja drugarica Nina, mlada i uspešna dramska spisateljica i dramaturškinja, pitala me je da zajedno odemo do jednog beogradskog kafića u kojem se nudi čitanje tarota i sudbine iz šoljice kafe. Odmah sam pristala.
Iskrena da budem, nije mi prvi put. U Banjaluci, gradu gde sam odrasla, „preko rijeke“ (Vrbasa), u starom naselju prepunom turskih kućica uz obalu (pod nazivom Mejdan), nalazila se jedna vračara kod koje smo moje drugarice Emilija i Gabrijela i ja redovno išle.
Kad kažem redovno, onda mislim ukupno dva puta. Sasvim dovoljno da me moji roditelji za to zezaju narednih petnaest godina mog života – „kad ćeš kod vračare?“, „išla si ti kod vračare“ i već slične varijacije na temu.
Naravno, bila sam relativno mlada kada sam prvi put otkrila otprilike sve metode i tehnike tobože magijskog delovanja. Recimo, još od svoje petnaeste godine sam pokazala veliko interesovanje za kristale. Jedna sasvim treća prijateljica, Violeta (ne znam zašto su mi se sve drugarice u srednjoj školi zvale kao žene iz serija Siniše Pavića), dala mi je užasno korisne savete kada sam raskinula romansu sa prvim dečkom: rozenkvarc staviti pod jastuk i sanjaćeš onog ko ti je suđen, a obični kvarc na ćošak u kući radi protekcije.
Poštovani, da biste pročitali 3 besplatna teksta potrebno je da se registrujete, a da biste nastavili sa čitanjem naših premium sadržaja, neophodno je da odaberete jedan od planova pretplate.
Već imate nalog? Ulogujte se












