U fudbalu je šutnja zlato

Ovaj vikend je bio savršena potvrda one stare narodne po kojoj je u fudbalu šutnja zlato. Jer svaki zaključak kojeg donesete tamo prije kraja maja, početka juna, zavisi od previše faktora da vam se za koji dan ne vrati kao bumerang.

City se vratio? Manchester United je ozbiljan tim? Real Madrid je u kontroli? Barcelona je zabavna? PSV je prvak? Inter je najbolji u Italiji? Francuska liga je dosadna? Ništa nije sigurno osim smrti. I da će Cvajta uvijek biti zanimljiva.

Čak i kada je Erling Haaland zabio izjednačujući gol na Emiratesu protiv Arsenala u nedjelju poslijepodne, lako je bilo donijeti pogrešan zaključak. Domaći su od ranog vodstva izgledali nekako lomljivo, opterećeno, malo preplašeno, šta god da osjećate da opisuje Arsenal iz tog dijela. Kao da samo čekaju šta će ih to prelomiti, odnosno gol koji će ih prelomiti, pogotovo nakon što je Kai Havertz promašio onaj zicer, još jedan zicer.

I onda kada je Norvežanin tako lako ostavio Salibu i zabio za poravnanje bilo je lako pomisliti da je to – to.

Ali već u sljedećem napadu ta su kola krenula u drugom smjeru. Tačnije, ova druga kola su krenula nizbrdo. Thomas Partey je imao i malo sreće, lopta se odbila i završila u golu, ali nakon toga se raspao City, a Arsenal je namirisao krv i počeo da grize.

Sjećate se prošle sezone, one Haalandove poruke Topnicima da ostanu skromni? Nije ima padalo na pamet, zapravo je to vjerovatno bio motiv više.

Osamnaestogodišnji Myles Lewis-Skelly je ugasio utakmicu, doveo je u situaciju da čak i taj Havertz zabije, a pet gol (Ethan Nwaneri) je došao kao šlag na tortu, potvrda razlike. Klupski DJ je već imao spremnog Kendricka Lamara: Tell’em, be humble, Sit down, Be Humble, Sit down…

I da je riječ o bilo kojem drugom treneru, Arsenalovo “you are getting sacked in the morning” bi itekako imalo smisla. Da je riječ o bilo kojem drugom treneru čak bi i ona klasična balkanska priča o bušenju trenera itekako imala smisla, pogotovo ako pogledate reakcije igrača u plavim dresovima u nekim situacijama.