Hajdukovih sto iljada

Da ste kojim slučajem u nedjelju stigli u Split kako biste pogledali najveći nogometni derbi Hajduka i Dinama, izgledno bi bilo da bi svoju rutu posjete izgradili tako da do Poljuda dan ubijete turističkim šetnjama. Evo, jedna lijepa i pristupačna ruta vodi od malenog poluotoka Sustipana na samom jugozapadnom kraju trajektne luke. Dapače, iz predivnog parka koji je do Drugog svjetskog rata služio i kao gradsko groblje ne puca samo pogled na Brački kanal, koji je inspirirao i velike umjetnike poput Vaska Lipovca, već tik ispod njega svoj atelje ima i najveći – i čast svakom – živući umjetnik, barem za većinu Splićana. Dolje, na malenom betonskom igralištu postavljenom tik do otvorenog bazena vaterpolskog kluba Jadran, slobodno vrijeme često naime provodi baš Hajdukova ‘desetka’, Marko Livaja, igrajući mali nogomet s prijateljima na popularnoj ‘Skalini’, kako taj teren nazivaju zbog jedne male skaline, stube koja dijeli teren na pola i traži dodatnu vještinu.

Kada bi vam bilo dosta brojanja valova i Livajinih trikova, odnosno, ovog drugog barem do konačne destinacije na Poljudu, krenuli biste prema Dioklecijanovoj palači prolazeći pokraj zgrade Banovine, u kojoj je tradicionalno smještena Gradska uprava. Ta velika zgrada, izgrađena 1938. u stilu rane moderne, već se godinama ‘pikira’ kao potencijalna nova lokacija za luksuzni hotel zbog svoje atraktivne lokacije u prvom redu do mora i ACI marine. I ne može istovremeno biti prikladnije da u Splitu danas čak ni gradska vlast nije imuna na posljedice apartmanizacije, i to u tolikoj mjeri da će i gradonačelnik i njeni zaposlenici potencijalno biti iseljeni na ulicu dolaskom sezone. Baš kao što tisuće Splićana bivaju iseljeni iz podstanarskih stanova dolaskom lipnja i sezone.

Banovina je uvijek bila, logično, poprište i demonstracija tim istim Splićanima. Za mnoge od njih je pred tom zgradom 6. svibnja 1991. započeo i rat u gradu, nakon što su desetine tisuća građana – uglavnom radnika tada javnih poduzeća – izašle na prosvjed na kojem je nevin stradao mladi makedonski ročnik Saško Gečovski, ubijen hicima rafala iz mase. Ironično, praktički niti jedno od tih poduzeća s koje su ‘spontano’ radnici dolazili na taj prosvjed više ne radi. Ona su opustošena i pozatvarana u vihoru ratne i poslijeratne privatizacije, u periodu u kojem je Franjo Tuđman Dalmaciju nasilno preimenovao u ‘Južnu Hrvatsku’, strahujući od bile kakve natruhe secesionizma. Žrtve tog tihog rata su firme i tvornice, od Slobodne Dalmacije i Jugoplastike, pa do Jadrantekstila, Prerade, Uzora, Dalmacijavina i drugih. Točnije, žrtve su njihovi radnici koji su uglavnom ostajali bez posla i perspektive, gdje mnogi od njih nisu ni doživjeli da svoje stanove iznajmljuju strancima za šaku eura.

Tolika je apatija zavladala u gradu u posljednjih 30-ak godina da čak više ni prosvjeda pred tom Banovinom nije bilo. Ruta koja bi vas od nje do Poljuda dalje vodila postala je dobrim dijelom i ruta grada koji živi kao scenografija za turističku sezonu, s nekada kultnim toponimima koji su sada ili potpuno prenamijenjeni, ili nepostojeći. Zadnji pamtljivi prosvjed – i da, jedan od rijetkih – Splićana pred gradskom vlašću bio je pre gotovo točno 11 godina, 15. listopada 2012.