Fudbal voli heroje, ali još više voli zvijezde padalice

Mnogo se tinte posljednjih sedmica potrošilo na pokušaj da se odgovori na pitanje koliko je zapravo individualni učinak Mohameda Salaha važan – odnosno da li je bio ključni – faktor u prošlosezonskom tutnju Liverpoola kroz Premijer ligu.

Da se ne lažemo, već dugo je engleski, odnosno evropski fudbal generalno, postao opčinjen individualizmom, ili bolje rečeno izdvajanjem pojedinca kao jedinog važnog za krajnji rezultat. I to ne važi isključivo u pozitivnom smislu – fudbal voli heroje, ali još više voli zvijezde padalice.

A ispalo je da su ovaj vikend obilježili upravo individualci, i to oni koji su u jednom trenutku bili opasno kritikovani.

Početak je, dakako, upravo sa Salahom, čiji je Liverpool konačno prekinuo crnu seriju. Arne Slot se ovaj put nije morao hvatati za slamke, imao je prostora da djeluje normalno, da priča normalno i da ne smišlja alibije. Jer opravdanje nije trebao ni Mo, koji je konačno odigrao jednu jako dobru utakmicu. Doduše, nagradu za najboljeg igrača dvoboja sa Aston Villom (2-0) pokupio mu je Dominik Szobozlaji, ali to je manje bitno,

Salahu svakako taj alkohol ne znači ništa. Znači mu vjerovatno osjećaj da mu ljudi, saigrači, treneri – opet vjeruju. Jer koliko god da su svi bili pozitivni i koliko i jesu vjerovali u njega, moraš biti od kamena da se ne upitaš šta radiš pogrešno i kako te vide svi oko tebe.

Salahu je trebao vjetar u leđa, malo samopouzdanja i to je dobio, jedan poklon od Martineza, 250. pogodak u dresu Liverpoola, ali i šanse koje je stvarao saigračima i generalno konačno bio problem za protivnika. Bio je Salah kakvog Liverpool treba.

Ali opet, nije to samo Salahova priča; zapravo je pomalo svačija. Uzmite Viktora Gyokeresa – Šveđanin je često kritikovan od dolaska u Arsenal, a ovog je vikenda odigrao protiv Burnleya (2-0) možda i najboljih 45 minuta u dresu Topnika.