Salon Jugoslovenskog dramskog pozorišta poslije premijere komada Tarelkinova smrt, Suhovo Kobilina, reditelj Branko Pleša. Jedna od najboljih predstava u povijesti jugoslovenskog teatra. Veselo je u salonu. To su rane sedamdesete. Bekim Fehmiu, oči mu sijaju, uglavnom ćuti. Poodmakla je noć, kažem mu da sam ga gledao u filmu Klakson, Kokana Rakonjca. Svijetla boja njegovog mantila, obala rijeke, nehajna elegancija. Najviše se sjećam: njegova ruka pored ruke Milene Dravić. Lirika prstiju.
Podsjetilo me je to na scenu iz filma Moderato kantabile Pitera Bruka. Ruka Žane Moro pored ruke Žan Pola Belmonda. Na šanku u praznoj kavani. Dok njen sin igra žmurke sam sa sobom na ulici. I počinje radost prepoznavanja. Bekim F. iznenada počne da govori. Vi ste bili nalakćeni na taj veliki klavir. Između golih grudi pod haljinom. Imali ste cvijet magnolije. – Da…
Ona je neprestano gledala njegove usne što su još jedino bile osvijetljene svijetlom dana. On položi ruku kraj njene, na stolu, na sjenku što je bacalo njeno tijelo.
Znao je Bekim F. naizust taj odlomak iz romana Moderato kantabile Margaret Diras.
Pročitali ste poslednji besplatni članak. Da biste nastavili sa čitanjem pogledajte planove pretplate
Već imate nalog? Ulogujte se