Zašto, čemu sve to?

Vladika Grigorije Durić, episkop diseldorfski i nemački, svoje monaške korene zasadio je na području manastir Ostrog – manastir Tvrdoš, baš kao što je u Hercegovini izrastao u onog vladiku Grigorija kakvim ga znamo. Nova knjiga “Stranac u šumi” (u izdanju “Lagune”) upravo će pomoći da bolje razumemo njegova razmišljanja i kako se formirao kao monah, a kasnije i kao vladika.

Velike priče, uz dozovolu autora i izdavača, ekskluzivno donose feljton baziran na ovom rukopisu.

Sve objavljene nastavke pročitajte OVDE.

***

Završio se rat. Osjećam nekakvo olakšanje, ali je ono ništa u poređenju s gorčinom koje se nikako ne mogu otresti.

Nije to bijes, to je gorak ukus zemlje u koju smo toliko ljudi zakopali, onih koji nikako nisu bili za umiranje. Ono mučno: “Zašto, čemu sve to?” još uvijek je tu, nije nestalo, iako je rat završen. Štaviše, čini se da je sve postalo još mučnije i teže. Besmisao na svakom koraku. Kada bih samo zapisao imena nastradalih koja su mi poznata, već to bi bila ozbiljna knjiga.

Uplašio sam se zanijemjelosti koja me je obuzela, tog nemanja riječi, plašio sam se da će se pretvoriti u zatupjelost i obamrlost. Uplašio sam se da više nikada neću biti u stanju da za nekim zaplačem. Laknulo mi je kad sam povratio neku žuč, gorki jed koji se sklupčao u meni.

Fizičko povraćanje mi je vratilo nadu da ću možda nekad ponovo biti normalan, šta god to značilo. Tek sam u tom trenutku shvatio da je četiri godine rata previše da sam ga samo gledao na TV-u, a kamoli što sam svaki treći dan bio na sahranama ili sam o njima slušao. Od cijelog rata ne pamtim ni puške, ni uniforme, ni oficire, ni vojnike nego samo tu prokletu tešku ilovaču. Sjetio sam se prokletstva koje bi iskusni i mudri ljudi ponekad procijedili kroz zube: ,,Ko rat želi, u kući mu bio.” Nema dalje i nema gore, ali to nije moguće shvatiti, meni se makar čini, ako nisi gledao kako ilovača udara o sanduk nekog stasitog mladića koji je do juče bio pun života.