U ovom poganom tranzicijskom vremenu ni rudarstvo nije što je nekad bilo. Nekad su nas u školama učili o čuvenoj Husinskoj buni, kavgama rudara sa nekadašnjom kraljevskom žandarmerijom, o rudarskoj solidarnosti, a posebno o udarničkim podvizima rudara u socijalističko doba. Bila je ona rudarska legenda o najpoznatijem rudaru-udarniku iz socijalističke rudarske ere Aliji Sirotanoviću. Pitao ga, kažu, predsjednik Tito čime da nagradi njegove rudarske uspjehe i šta mu treba, a ovaj mu, valjda u ime svih rudara, odgovara – predsjedniče, pošalji mi veću lopatu!
Bila je to legenda o tome kako su rudari u to socijalističko doba, kopajući golim rukama, imali na umu samo jedan cilj – što bi se reklo u onoj narodnoj pjesmi “Zabranjenog pušenja”, hiljadu tona za jedan dan – ne štedeći ni snagu ni dlanove i u toj bespoštednoj borbi žrtvujući sebe za dobrobit zajednice, ne razmišljajući o svojoj ličnoj budućnosti, zdravlju i starosti.
Priča je, nažalost, bila proročanska: mnogi od tih junaka socijalističkog rada iz raznih jama i rudnika umrli su u bijedi dočekujući starost s minimalnim penzijama i bolnim posljedicama preko ruku i leđa preturenih miliona tona uglja ili nečega drugog, šta se već može kopati u rudnicima. Od nekadašnjeg ugleda rudarskog zvanja, makar i fiktivnog, kojim su tadašnje socijalističke vlasti uz plakete i priznanja rudare držale u uvjerenju da ih cijene i da su oni sami vrh tadašnjeg društva, ne ostade gotovo ništa – tek stare legende o kopanju uglja golim rukama, koje ove današnje mlade generacije teško mogu razumjeti.
Pročitali ste poslednji besplatni tekst.
Da biste nastavili sa čitanjem potrebno je da se pretplatite.
Nemoj da propustiš nijednu Veliku priču.
Već imate nalog? Ulogujte se
